#Trump #izjava #prijateljstvo #Srbija #Kosovo #rat #nebuloze

“Da 91g. nismo išli Hrvate napadati tenkovima, ne bi 95g. bežali na traktorima. …Dragi moji Srbi, rat nije počeo 05.08.1995 nego 1991. Kad smo uz pomoć JNA proterali 550 000 Hrvata i srušili 1436 sakralnih katoličkih objekata, ni jedna crkva nije ostala na zemlji na okupiranoj teritoriji. Od 91g. do 95g. smo svakodnevno bombardovali Hrvatsku, sravnili Vukovar sa zemljom, okupirali 20% teritorije, proterali Hrvate iz okupiranih teritorija, veličali velikosrpsku politiku… Ove slike proteranih Srba su tužne i bolne, ali prstom treba uperiti u drugom pravcu. Šta bi ste rekli o Nemcima kada bi gledali slike i snimke njihovih izbeglica posle WWII, šta bi ste rekli kada bi oni krivili druge za svoju tragediju?! Rekli bi ste: “NE sami ste krivi, podržavali ste Hitlera i radili zločine, zato su Vam se desile izbeglice…” Isto kao i nama 95te. 98% Srba je podržavalo Miloševića.🖕 Shvatate li razmere nenormalne politike Beograda iz 90-ih? Znate li da dokle god mi sami ne osudimo naše zlotvore i zabranimo im bavljenje politikom, javno istupanje i bavljenje državnim funkcijama, od srbije nikada ništa neće biti. Nema, to nije popularno, to je obavezno... Da Srbija ima državnike i političare sa vizijom ne bi na skupovima povodom “Oluje” prognanom i unesrećenom narodu pričali laži i zablude, već bi rekli surovu istinu: “Politika srpskog nacionalizma Vas je dovela tu gde jeste. Prevareni ste. Poraženi ste…” Srbija se nije suočila sa bliskom prošlošću ni po jednom pitanju. Srbija nije naučila ništa ni iz jednog svog poraza. Srbija nije razumela ni svoje ni tuđe rane. Srbija luta, boji se da se suoči sa realnošću i dalje živi u mržnji. I dan danas gradimo zidove umesto mostove. Hrvatska je nudila Z4 plan! Zašto ste to odbili? Pitajte svoje roditelje, možda znaju nešto o tome … A ovaj vam je sada na vlasti pa vi gledajte gde je problem. https://youtu.be/vu5qvsloewU “Oluje” nikada ne bi bilo, i sve izbeglice bi živele i dalje na svojim imanjima u Hrvatskoj, da ih nisu "oslobađali" Milošević, Šešelj i Vučić, sa granicom Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica. Snimano filmove “Dara iz Jasenovca”… “Oluja”… Nisam gledao ta sranja, pa da pitam … Da li je u početku filma “Oluja” prikazan Vučić dok drži miting u Glini i govori Srbima kako ne treba da prihvate plan Z4? Da li je prikazana srpska policija koja po naređenju srpskih vlasti brani nesrećnom narodu da uđe u Srbiju? Ko glumi one što naplaćuju izbeglicama vodu pored puta? Ko glumi pokojnog Babića kako pred Haškim tribunalom priznaje krivicu i traži oprost od Hrvatskog naroda, ima li te uloge u filmu? Nije prošlo sto, nego 30 godina. Ima nas mlađih, živih i ne sasvim senilnih koji se sećamo kako ste te izbeglice dočekali, kako ste im naplaćivali vodu, kako ste mlađe izdvajali i gurali ih nazad u sukob.... Dokle god je među ovim narodom masa prevrtljivih govan@ koja bi za siću prodala i rođeno dete, čemu smo svedoci godinama, “sendvičari”, “botovi”… dotle od Srbije nema ništa. Današnja srpska politika je ista kao 90tih, ratohuškačka, i danas još očevi planiraju “dogodine u Kninu”, “dogodine u Prizrenu”, “kad se srpska vojska na Kosovo vrati”… a onda kukate kada deca “ni kriva ni dužna” voze traktore put Bestragije, gde im naplaćujete i vodu. Umesto što svoju rođenu decu trujete pričama o nekavim herojima, legendama, srpskom svetu…bolje bi bilo da im govorite o tome da u Evropi već skoro 30 godina ne postoje granice i da se ljudi tamo dele uglavnom na dobre i loše a nikako po nacionalnoj, verskoj ili rasnoj osnovi.“ piše: Veljko Mladenović

Dana 8. lipnja godine navršila se tužna, ovaj put tridesetdruga obljetnica jednog od najtežih stradanja travničkih Hrvata. Na taj dan 1993. godine u ranim jutarnjim satima počeo je masovni napad tzv. Armije R BiH iz više pravaca na istočni i sjeveroistočni dio općine Travnik na ona naseljena mjesta u kojima su živjeli Hrvati, te iz pravca Travnika prema Donjem i Gornjem Putićevu. Napad je počeo u 4,30 sati iz pravca Zenice na Ovnak, Grahovčiće, Čukle, Orašac, Rudnik Bila, dok je drugi pravac napada bio usmjeren iz rejona Mehurića prema Podstinju, Gornjim Maljinama, Radonjićima, Bukovici i Gučoj Gori.Iz pravca Travnika također je napad išao u pravcu Gornjeg i Donjeg Putićeva. Dakle napad je bio usmjeren na prostor tri katoličke župe i to Brajkovića, Guče Gore i preostalog dijela župe Dolac na kojima Hrvati stoljećima žive s ciljem njihova protjerivanja s preostalog dijela općine Travnik sa kog još nisu do tada protjerani. Do toga dana, Hrvati su počev od 04. lipnja, već protjerani sa zapadnog dijela općine i to sa čitavog prostora od samog grada Travnika do Turbeta s obje strane rijeke Lašve, ali isto tako i sa Vilenice, Gornjeg Dolca, Grahovika, Polja Slavka Gavrančića i Dolca na Lašvi te dijela Gornjeg i dijela Donjeg Putićeva. Hrvati su još ranije, 24.04.1993.g. protjerani iz Miletića nakon zločina koje su počinili pripadnici te tzv. Armije u tom selu kao i Podova.To je bio dan kada su se pored protjerivanja, dogodili i najteži zločini prema civilnom stanovništvu i zarobljenicima. Toga dana ubijeno je više od 137 Hrvata, vojnika i civila. Sve to u samo jednom danu. Samo na Bikošima je tada strijeljano 36 zarobljenika i civila, neki ni do danas nisu pronađeni. Bio bi dugačak spisak nabrajati sve žrtve, ali ne može se ne spomenuti ubojstvo oca i tri sina u obitelji Lauš iz Čukala, trojice braće Balta iz Podstinja, malodobnog Sreće Marjanovića ili ranjenog Pere Matkovića kojima su odsječene glave ili sa kućom spaljene starice Mare Gazibarić u Čuklama. Sve su to zločini koje zdrav razum ne može shvatiti. U ime koga ili u ime čega su činjeni? Danas, dvadesetšest godina poslije kada se analizira to vrijeme,događanja i posljedice tih događanja, vidljivo je da se radilo o dobro planiranoj i duže vrijeme pripremanoj vojnoj akciji na protjerivanju stanovništva hrvatske nacionalnosti sa prostora na kojima stoljećima žive. Nakon dvadesetsedam godina vidljivo je da su se u dobrom dijelu ostvarile namjere onih koji su činili ta zlodjela. Bio je to klasičan primjer etničkog čišćenja navedenih prostora od hrvatskog življa. Posljedice su itekako vidlijve. Ljudskih stradanja kao i uništavanja cjelokupne imovine Hrvata i njihovih domova imao je za posljedicu da je povratak na navedene prostore ostvaren u zanemarivom broju.Tako danas ima sela u kojima više ne živi niti jedan Hrvat kao npr. Bikoši, Orašac, Mišonica, Miletići, Šarići-Kosovo, ili Podovi, Čukle, Rudnik-Bila te još neka mjesta sa zanemarivim brojem povratnika, dok se u ostala naselja nije vratio ni približan broj ranijeg stanovništva. Ovim navedenim stradanjima prethodili su zločini koji su se do tada već desili nad Hrvatima u travničkoj općini. Oni su samo bili nagovještaj onoga što će se desiti 08.lipnja 1993. godine. Crodex.net