**TIHA KRIZA IZA ZATVORSKOG ZIDA**
Bez službenika tretmana i stručnog osoblja, zatvor postaje tek skladište za ljude.
Dok sigurnost u kaznenim tijelima često vežemo uz pravosudnu policiju i pišemo o njoj, drugi dio sustava, isto tako jako važan, neprimjetno puca.
Sustavu kronično nedostaje i ostalog osoblja neophodnog za svakodnevno funkcioniranje.
Pomalo zaboravljeni i slabo zastupljeni službenici i zaposlenici suočavaju se s akutnim manjkom, isto kao i službenici pravosudne policije.
Psiholozi, socijalni pedagozi i socijalni radnici čine srce resocijalizacije. Njihov zadatak je pripremiti zatvorenike, počinitelje kaznenih djela, za povratak u društvo. Danas se taj sustav nalazi pred kolapsom zbog kroničnog nedostatka kadrova.
Njihova jedina oruđa su komunikacija, iskustvo, procjena i profesionalno znanje. Kao i pravosudna policija, svakodnevno su izloženi pokušajima manipulacije, verbalnim prijetnjama pa i riziku od fizičkog napada.
Donositi procjene o tome tko je spreman za izlazak na pogodnosti ili uvjetni otpust te, po novom Prijedlogu Zakona o tretmanu i smještaju osoba po punom izvršenju kazne zatvora, raditi na izvješću o procjeni vjerojatnosti da bi osoba mogla počiniti kazneno djelo, moramo priznati da je to posao stresan, složen i rizičan.
Pogrešna procjena ne ugrožava samo njih, već potencijalno i cijelu zajednicu. Osim izravne opasnosti, izloženi su i snažnom psihološkom pritisku.
Sekundarna traumatizacija, slušanje i obrada detalja o teškim zločinima te konstantan rad u stresnom okruženju dovode do brzog izgaranja.
Umjesto da se s pojedincem radi dubinski i individualno, jedan službenik tretmana često vodi proces za desetke, pa i više zatvorenika.
U takvim okolnostima rad se nužno svodi na rješavanje birokracije i ispunjavanje obrazaca, čime se gubi sama bit resocijalizacije.
Ova kriza ne zaustavlja se samo na odjelu tretmana. Zatvori i kaznionice suočavaju se s akutnim manjkom i svih drugih službenika i zaposlenika koji su izravno vezani uz stabilnost, sigurnost i svakodnevni rad sustava.
Sve je teže privući i zadržati zdravstvene radnike (liječnike, medicinske sestre/tehničare) koji snose veliki rizik skrbi za specifičnu populaciju. Uvijek su medicinske sestre jedine koje stoje uz pravosudnu policiju prilikom otvaranja zatvoreničkih soba i podjele terapije, ulaska u sobe i hitne intervencije.
U posljednje vrijeme zatvorske ustanove muku muče i s nedostatkom kuhara koji osiguravaju redovitu prehranu u specifičnim sigurnosnim uvjetima. Neke ustanove su ili će biti prisiljene da prehranu osiguravaju putem cateringa, što dodatno ugrožava sigurnost, ali i povećava troškove. To povećanje troškova moglo se usmjeriti na povećanje plaća kuharima, čije je zanimanje danas traženo.
Nedostaje i strukovnih učitelja i majstora koji će zatvorenike podučavati radnim vještinama i zanatima. Nitko ne razmišlja o tome da se samoodrživost zatvorskog sustava poveća sa sadašnjih mizernih 20 % većim radnim angažmanom zatvorenika, uz zapošljavanje novih strukovnih učitelja i majstora i povećanjem plaća ili uvođenjem varijabilne naknade za sve one koji „zarađuju“ za svoje ustanove.
Mladi stručnjaci društveno-humanističkog, ali i zdravstvenog te obrtničkog usmjerenja sve rjeđe biraju zatvorski sustav. PLAĆE i uvjeti rada ne prate razinu stresa, opasnosti i specifične odgovornosti s kojom se susreću u zatvorskom okruženju, pa se radije odlučuju za poslove u školstvu, javnim službama ili privatnom sektoru.
Bez dovoljnog broja kvalificiranih stručnjaka svih profila, kaznena tijela gube svoju odgojnu i rehabilitacijsku funkciju te postaju puka skladišta za izolaciju pojedinaca. Nakon izlaska iz zatvora na slobodu, društvo dobiva još potencijalno opasnije pojedince.
Vrijeme je za hitnu reakciju mjerodavnih institucija, Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, kroz poboljšanje materijalnih uvjeta rada, adekvatnu valorizaciju opasnosti posla i sustavnu podršku onima koji svakodnevno održavaju funkcionalnost zatvorskog sustava.
Bez hrabrog i zakonodavno jasnog zaokreta (Zakon o zatvorskom sustavu), sva obećanja ostat će prazno slovo na papiru, a zatvorski sustav nastavit će kliziti prema potpunoj funkcionalnoj paralizi.
Predlažemo da se razmotri mogućnost posebnih bonusa pri zapošljavanju i stipendija za mlade psihologe, socijalne pedagoge pa i liječnike.
Armin Tatarević
Predsjednik Sindikata Pravosudne Policije Hrvatske
Bez službenika tretmana i stručnog osoblja, zatvor postaje tek skladište za ljude.
Dok sigurnost u kaznenim tijelima često vežemo uz pravosudnu policiju i pišemo o njoj, drugi dio sustava, isto tako jako važan, neprimjetno puca.
Sustavu kronično nedostaje i ostalog osoblja neophodnog za svakodnevno funkcioniranje.
Pomalo zaboravljeni i slabo zastupljeni službenici i zaposlenici suočavaju se s akutnim manjkom, isto kao i službenici pravosudne policije.
Psiholozi, socijalni pedagozi i socijalni radnici čine srce resocijalizacije. Njihov zadatak je pripremiti zatvorenike, počinitelje kaznenih djela, za povratak u društvo. Danas se taj sustav nalazi pred kolapsom zbog kroničnog nedostatka kadrova.
Njihova jedina oruđa su komunikacija, iskustvo, procjena i profesionalno znanje. Kao i pravosudna policija, svakodnevno su izloženi pokušajima manipulacije, verbalnim prijetnjama pa i riziku od fizičkog napada.
Donositi procjene o tome tko je spreman za izlazak na pogodnosti ili uvjetni otpust te, po novom Prijedlogu Zakona o tretmanu i smještaju osoba po punom izvršenju kazne zatvora, raditi na izvješću o procjeni vjerojatnosti da bi osoba mogla počiniti kazneno djelo, moramo priznati da je to posao stresan, složen i rizičan.
Pogrešna procjena ne ugrožava samo njih, već potencijalno i cijelu zajednicu. Osim izravne opasnosti, izloženi su i snažnom psihološkom pritisku.
Sekundarna traumatizacija, slušanje i obrada detalja o teškim zločinima te konstantan rad u stresnom okruženju dovode do brzog izgaranja.
Umjesto da se s pojedincem radi dubinski i individualno, jedan službenik tretmana često vodi proces za desetke, pa i više zatvorenika.
U takvim okolnostima rad se nužno svodi na rješavanje birokracije i ispunjavanje obrazaca, čime se gubi sama bit resocijalizacije.
Ova kriza ne zaustavlja se samo na odjelu tretmana. Zatvori i kaznionice suočavaju se s akutnim manjkom i svih drugih službenika i zaposlenika koji su izravno vezani uz stabilnost, sigurnost i svakodnevni rad sustava.
Sve je teže privući i zadržati zdravstvene radnike (liječnike, medicinske sestre/tehničare) koji snose veliki rizik skrbi za specifičnu populaciju. Uvijek su medicinske sestre jedine koje stoje uz pravosudnu policiju prilikom otvaranja zatvoreničkih soba i podjele terapije, ulaska u sobe i hitne intervencije.
U posljednje vrijeme zatvorske ustanove muku muče i s nedostatkom kuhara koji osiguravaju redovitu prehranu u specifičnim sigurnosnim uvjetima. Neke ustanove su ili će biti prisiljene da prehranu osiguravaju putem cateringa, što dodatno ugrožava sigurnost, ali i povećava troškove. To povećanje troškova moglo se usmjeriti na povećanje plaća kuharima, čije je zanimanje danas traženo.
Nedostaje i strukovnih učitelja i majstora koji će zatvorenike podučavati radnim vještinama i zanatima. Nitko ne razmišlja o tome da se samoodrživost zatvorskog sustava poveća sa sadašnjih mizernih 20 % većim radnim angažmanom zatvorenika, uz zapošljavanje novih strukovnih učitelja i majstora i povećanjem plaća ili uvođenjem varijabilne naknade za sve one koji „zarađuju“ za svoje ustanove.
Mladi stručnjaci društveno-humanističkog, ali i zdravstvenog te obrtničkog usmjerenja sve rjeđe biraju zatvorski sustav. PLAĆE i uvjeti rada ne prate razinu stresa, opasnosti i specifične odgovornosti s kojom se susreću u zatvorskom okruženju, pa se radije odlučuju za poslove u školstvu, javnim službama ili privatnom sektoru.
Bez dovoljnog broja kvalificiranih stručnjaka svih profila, kaznena tijela gube svoju odgojnu i rehabilitacijsku funkciju te postaju puka skladišta za izolaciju pojedinaca. Nakon izlaska iz zatvora na slobodu, društvo dobiva još potencijalno opasnije pojedince.
Vrijeme je za hitnu reakciju mjerodavnih institucija, Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, kroz poboljšanje materijalnih uvjeta rada, adekvatnu valorizaciju opasnosti posla i sustavnu podršku onima koji svakodnevno održavaju funkcionalnost zatvorskog sustava.
Bez hrabrog i zakonodavno jasnog zaokreta (Zakon o zatvorskom sustavu), sva obećanja ostat će prazno slovo na papiru, a zatvorski sustav nastavit će kliziti prema potpunoj funkcionalnoj paralizi.
Predlažemo da se razmotri mogućnost posebnih bonusa pri zapošljavanju i stipendija za mlade psihologe, socijalne pedagoge pa i liječnike.
Armin Tatarević
Predsjednik Sindikata Pravosudne Policije Hrvatske
**TIHA KRIZA IZA ZATVORSKOG ZIDA**
Bez službenika tretmana i stručnog osoblja, zatvor postaje tek skladište za ljude.
Dok sigurnost u kaznenim tijelima često vežemo uz pravosudnu policiju i pišemo o njoj, drugi dio sustava, isto tako jako važan, neprimjetno puca.
Sustavu kronično nedostaje i ostalog osoblja neophodnog za svakodnevno funkcioniranje.
Pomalo zaboravljeni i slabo zastupljeni službenici i zaposlenici suočavaju se s akutnim manjkom, isto kao i službenici pravosudne policije.
Psiholozi, socijalni pedagozi i socijalni radnici čine srce resocijalizacije. Njihov zadatak je pripremiti zatvorenike, počinitelje kaznenih djela, za povratak u društvo. Danas se taj sustav nalazi pred kolapsom zbog kroničnog nedostatka kadrova.
Njihova jedina oruđa su komunikacija, iskustvo, procjena i profesionalno znanje. Kao i pravosudna policija, svakodnevno su izloženi pokušajima manipulacije, verbalnim prijetnjama pa i riziku od fizičkog napada.
Donositi procjene o tome tko je spreman za izlazak na pogodnosti ili uvjetni otpust te, po novom Prijedlogu Zakona o tretmanu i smještaju osoba po punom izvršenju kazne zatvora, raditi na izvješću o procjeni vjerojatnosti da bi osoba mogla počiniti kazneno djelo, moramo priznati da je to posao stresan, složen i rizičan.
Pogrešna procjena ne ugrožava samo njih, već potencijalno i cijelu zajednicu. Osim izravne opasnosti, izloženi su i snažnom psihološkom pritisku.
Sekundarna traumatizacija, slušanje i obrada detalja o teškim zločinima te konstantan rad u stresnom okruženju dovode do brzog izgaranja.
Umjesto da se s pojedincem radi dubinski i individualno, jedan službenik tretmana često vodi proces za desetke, pa i više zatvorenika.
U takvim okolnostima rad se nužno svodi na rješavanje birokracije i ispunjavanje obrazaca, čime se gubi sama bit resocijalizacije.
Ova kriza ne zaustavlja se samo na odjelu tretmana. Zatvori i kaznionice suočavaju se s akutnim manjkom i svih drugih službenika i zaposlenika koji su izravno vezani uz stabilnost, sigurnost i svakodnevni rad sustava.
Sve je teže privući i zadržati zdravstvene radnike (liječnike, medicinske sestre/tehničare) koji snose veliki rizik skrbi za specifičnu populaciju. Uvijek su medicinske sestre jedine koje stoje uz pravosudnu policiju prilikom otvaranja zatvoreničkih soba i podjele terapije, ulaska u sobe i hitne intervencije.
U posljednje vrijeme zatvorske ustanove muku muče i s nedostatkom kuhara koji osiguravaju redovitu prehranu u specifičnim sigurnosnim uvjetima. Neke ustanove su ili će biti prisiljene da prehranu osiguravaju putem cateringa, što dodatno ugrožava sigurnost, ali i povećava troškove. To povećanje troškova moglo se usmjeriti na povećanje plaća kuharima, čije je zanimanje danas traženo.
Nedostaje i strukovnih učitelja i majstora koji će zatvorenike podučavati radnim vještinama i zanatima. Nitko ne razmišlja o tome da se samoodrživost zatvorskog sustava poveća sa sadašnjih mizernih 20 % većim radnim angažmanom zatvorenika, uz zapošljavanje novih strukovnih učitelja i majstora i povećanjem plaća ili uvođenjem varijabilne naknade za sve one koji „zarađuju“ za svoje ustanove.
Mladi stručnjaci društveno-humanističkog, ali i zdravstvenog te obrtničkog usmjerenja sve rjeđe biraju zatvorski sustav. PLAĆE i uvjeti rada ne prate razinu stresa, opasnosti i specifične odgovornosti s kojom se susreću u zatvorskom okruženju, pa se radije odlučuju za poslove u školstvu, javnim službama ili privatnom sektoru.
Bez dovoljnog broja kvalificiranih stručnjaka svih profila, kaznena tijela gube svoju odgojnu i rehabilitacijsku funkciju te postaju puka skladišta za izolaciju pojedinaca. Nakon izlaska iz zatvora na slobodu, društvo dobiva još potencijalno opasnije pojedince.
Vrijeme je za hitnu reakciju mjerodavnih institucija, Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, kroz poboljšanje materijalnih uvjeta rada, adekvatnu valorizaciju opasnosti posla i sustavnu podršku onima koji svakodnevno održavaju funkcionalnost zatvorskog sustava.
Bez hrabrog i zakonodavno jasnog zaokreta (Zakon o zatvorskom sustavu), sva obećanja ostat će prazno slovo na papiru, a zatvorski sustav nastavit će kliziti prema potpunoj funkcionalnoj paralizi.
Predlažemo da se razmotri mogućnost posebnih bonusa pri zapošljavanju i stipendija za mlade psihologe, socijalne pedagoge pa i liječnike.
Armin Tatarević
Predsjednik Sindikata Pravosudne Policije Hrvatske
Arabic
French
Spanish
Portuguese
Deutsch
Turkish
Dutch
Italiano
Russian
Romaian
Portuguese (Brazil)
Greek
Hrvatski
Cehoslowakia
