Na ulazu jedne male željezničke stanice u srcu grada, svakog dana, tačno u 16:45, sjedio je pas. Nije imao ogrlicu. Nije tražio hranu. Samo je gledao prema vratima voza koji je pristizao. Ljudi su ga nazvali Hachiko. Godinama su ga viđali kako sjedi tamo, ne miče, ne laje. Samo čeka. Neki su mu donosili vodu. Djeca su mu davala ime. Stariji su znali priču, ali su je pričali tiho, kao da se boje da bi istina mogla rasplakati čak i vrijeme. Hachiko je pripadao starijem čovjeku koji je svakog dana tim vozom dolazio s posla. Zajedno su prolazili parkom, dijelili komad hljeba i tišinu. Jednog dana, čovjek je otišao, ali se nije vratio. Srce mu je stalo između stanica. Pas nije znao šta je smrt. Znao je samo da nije došao. I zato je čekao. Svaki dan. Svake zime. Svakog ljeta. Jednog jutra, radnici su ga pronašli kako leži na istom mjestu. Mirno. Kao da je, napokon, čuo korake koje je čekao.

Na zidu stanice danas stoji mala ploča:
„Oni koji vole — ne zaboravljaju. A oni koji čekaju — nikada ne čekaju uzalud.“

Jer vjernost nije navika. Vjernost je srce koje zna gdje pripada.

#pravda #zakon #filozofija

#ooo..