DPD -Mi dostavljamo kući

Na ulazu jedne male željezničke stanice u srcu grada, svakog dana, tačno u 16:45, sjedio je pas. Nije imao ogrlicu. Nije tražio hranu. Samo je gledao prema vratima voza koji je pristizao. Ljudi su ga nazvali Hachiko. Godinama su ga viđali kako sjedi tamo, ne miče, ne laje. Samo čeka. Neki su mu donosili vodu. Djeca su mu davala ime. Stariji su znali priču, ali su je pričali tiho, kao da se boje da bi istina mogla rasplakati čak i vrijeme. Hachiko je pripadao starijem čovjeku koji je svakog dana tim vozom dolazio s posla. Zajedno su prolazili parkom, dijelili komad hljeba i tišinu. Jednog dana, čovjek je otišao, ali se nije vratio. Srce mu je stalo između stanica. Pas nije znao šta je smrt. Znao je samo da nije došao. I zato je čekao. Svaki dan. Svake zime. Svakog ljeta. Jednog jutra, radnici su ga pronašli kako leži na istom mjestu. Mirno. Kao da je, napokon, čuo korake koje je čekao.

Na zidu stanice danas stoji mala ploča:
„Oni koji vole — ne zaboravljaju. A oni koji čekaju — nikada ne čekaju uzalud.“

Jer vjernost nije navika. Vjernost je srce koje zna gdje pripada.

Neobičan slučaj zabilježen je u Egiptu 1960. godine. U psihijatrijskoj bolnici na području Abazi, kao rezultat nemara bolničkih čuvara, na ulice je uspjelo da pobegne 243 pacijenata.

Radi hitne prevencije posljedica, ovaj problem iziskivao je hitno rešenje. Direktor bolnice pozvao je doktora Džamala, koji je poznavao odbegle pacijente da smisli način kako da ih vrate nazad u bolnicu.

Doktor je zamolio dio bolničkog osoblja da stanu u kolonu iza njega kao vlakić i tako izađu na ulicu, ispuštajući zvuk lokomotive.

I dogodilo se upravo ono što je doktor očekivao. Uspeo je da okupi pacijente u vlakić i vratiti ih u bolnicu.

Međutim, pojavio se novi problem.
Broj odbjeglih pacijenata iznosio je 243, a nakon povratka, u bolnicu je pristiglo 612 ljudi.

Psiholog koji je zapisao ovo, zapitao se: koliki bi vlakić danas bio?

Zehra Bajraktarević - Karanfil se na put sprema

https://youtu.be/IL0rBXuBDpU