Tumačenje fra Tomislava Pervana:
‘Tko vidi mene, vidi Oca’

Iv 14,1-6

Reče Isus svojim učenicima: »Da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali. Od sada ga i poznajete i vidjeli ste ga.«

Kaže mu Filip: »Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!«



Nato će mu Isus: »Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš? Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako ti onda kažeš: ‘Pokaži nam Oca’? Ne vjeruješ li da sam ja u ocu i Otac u meni? Riječi koje vam govorim od sebe ne govorim: Otac koji prebiva u meni čini djela svoja.

Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac u meni. Ako ne inače, zbog samih djela vjerujte. Zaista, zaista, kažem vam: Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; i veća će od njih činiti jer ja odlazim Ocu. I što god zaištete u moje ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu. Ako me što zaištete u moje ime, učinit ću.«



„Doista, ti nisi Bog skriveni!“ Tako možemo i smijemo uzviknuti mi, kršćani, koji vjerujemo u Isusa Krista. Ono što je Isus rekao Filipu, govori i nama, govori svim ljudima, svim naraštajima: Doista, na Isusovu licu vidimo Božje lice, u njemu se ono zrcali. On je sama slovnica našega Boga, na njemu se orisava Božje lice, sami lik našega Boga. On je ikona, imago Dei, on je otisak Božjega bića i Božjega bitka i biti. U njemu je Bog stupio jednom zauvijek među ljude. Ne moramo više tapkati u mjestu, pokušavati se svojim umovanjem dovinuti do Boga. Bog nam dolazi ususret u Isusu Kristu. Bog koji dolazi, naslov je jedne knjige duhovnoga pisca C. Caretta. To je ta neponovljivost kršćanske Radosne poruke.

Čujemo nastavak jučerašnjeg Isusova govora u dvorani Posljednje večere. Jedno nam mora biti jasno, naime, nema teologije bez kristologije, nema kristologije bez teologije. Nema spoznaje Boga bez spoznaje Isusa Krista, nema spoznaje Isusa Krista bez spoznaje Boga. Isus jasno veli: „Nitko ne može Ocu osim po meni!“ Smisao Isusova dolaska jest objava Oca. Donijeti svijetu Boga, a ne nekakvu novu spoznaju iz drugih područja uma i misli. Trenutak spoznaje Oca i Sina jest ovdje. Ne negdje u budućnosti. Ovdje se obistinjuje, postaje zbiljom. Spasenje se događa u sadašnjosti. Nema izravnih objava Boga kako priželjkuju mistici u raznim religijama. Samo po Isusu i u Isusu.

U Isusovim riječima i djelima govori i djeluje, čini sami Bog. Bog je Isusu dao svu punomoć. Vrijedi i obrat: Jedino Isus donosi objavu Boga. Bog je njega ovjerovio, dao mu svu ovlast, punomoć. To je tajna objave Božje u Isusu. „Pokaži nam Oca i dosta nam je!“ – traži, izgovara Filip. Isus im očituje Očeva djela, Isus im govori Očeve riječi. On govori i čini samo ono što vidi da čini Otac (usp. Iv 5,19). On je savršena slika Boga živoga, odraz njegova bića, otisak njegove biti, kako čitamo u poslanicama Kološanima i Hebrejima.

Isus nosi u sebi Očevu sliku. Na nama je zagledati se u tu sliku, u to lice. Otvorenih očiju. I bit ćemo preobraženi u istu sliku – lik Gospodnji, ‘u slavu sve veću i veću, snagom Duha Gospodnjega’ (usp. 2 Kor 3,18). Čovjek postaje, čovjeka oblikuje ono što ima u svojim očima, što gleda, što vidi. ‘Svojim idolima, rukotvorenim likovima postaju slični oni koji ih napraviše’, reći će psalmist (Ps 115). A tko ima Isusa u očima, postaje sličan Isusu, a preko Isusa Bogu.

Tko vidi mene, vidi i Oca. Nije više taj Bog nekakav strašni gromovnik, nema Zeusove ni Jupiterove crte, poteze i osobine, ili raznih panteističkih hinduističkih, sotonističkih aztečkih božanstava, nego je to Bog koji ljubi, koji prihvaća, koji se očituje malenima, slabima, nemoćnima, djeci. Koji u Isusu obavlja posao jednoga roba ili sluge, pere noge svojima. Nije to Bog nacionalne isključivosti, samo za Židove, nego je to Otac svih ljudi. Ovdje kao da odzvanja riječ iz Matejeva Evanđelja: Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje (Mt 11,25). Bog kao otac i majka.

Tko samo navlas pogleda ili tko se zagleda i zaroni duboko u Isusa, doživjet će upravo to, kako je Bog očinski i majčinski raspoložen i nastrojen prema čovjeku. On je onaj nevidljivi zaslon prema kojemu Isus djeluje. Ljudi su doživljavali upravo u Isusovoj osobi oslobađanje, rasterećenje, novi dašak života. Nestajalo je straha. Tko upije u sebe tu Isusovu značajku, Isusove stavove povjerenja, ljubavi, izručenosti, činit će silna djela, činit će djela koja je Isus činio, pa čak i veća od Isusovih.

I ta čovjekova kristolikost i bogolikost osposobljava nas da činimo djela koja je i Isus činio. Kad prijeđe u svoju slavu i svoje jedinstvo s Ocem, iz te savršene božanske punine, jedinstva Oca i Sina, on će osposobljavati svoje učenike za djela koja će činiti i njegovi učenici. Ne kaže Isus konkretno koja su to djela. Ali iz drugih evanđelja znamo za znakove, čudesa, govor u jezicima, izgon nečistih sila, ovlast propovijedanja Evanđelja svemu stvorenju. Pa čak i ako popiju što smrtonosno, ne, ne će im nauditi, ako ih i guje ljutice ujedu, ne će im naškoditi, kao Pavlu na Malti, kako čitamo u Djelima apostolskim (Dj 28,1-6).

Dovoljno je samo okrenuti nekoliko listova ili stranica u Novome zavjetu, skrenuti pozornost na Djela apostolska, pa ćemo vidjeti koja su sve čudesna znamenja činili apostoli u Isusovo ime, i Petar, i Ivan, pogotovo Pavao, ali i ostali navjestitelji Radosne vijesti, primjerice đakon Filip u Samariji (Dj 8,1-8). Bijaše samo dovoljno da Petrova sjena padne na nekoga bolesnika i ozdravljao bi, ili pak one zgode s Pavlom u Efezu, gdje su ljudi svojim rupčićima i ubrusima dodirivali Pavla i ozdravljali. Oni su živjeli iz Kristove snage i Duha i zato su mogli prenositi tu snagu na one koje bi susretali. Čine to i danas vjernici pred likovima i slikama svetaca, uvjereni da je u njima nabijena božanska energija i snaga Duha Svetoga, božanski „elektricitet“.

U Pavla ćemo redovito pronaći upravo tu snažnu protegu. On se ne ustručava govoriti što je to sve Krist po njemu činio, snagom Duha i silnih znamenja i čudesa (Rim 15); on redovito govori o iskustvu Duha i vjere u zajednicama, što je samo nastavak Isusova djela u Duhu Svetome, u Kristovoj Crkvi, nakon Duhova. Tu se zbiva život, događa punina života. Danas vlada među tumači(telji)ma Novoga zavjeta prijepor je li Isus činio čudesa ili nije. Suvišno pitanje kad pogledamo povijest Crkve te što su sve pojedinci, svetci, činili u Isusovo ime. Oni su najbolji dokaz autentičnosti Isusova božanstva, vjerodostojnosti njegove riječi, oni su nastavak Isusova djela u svijetu. Dokaz istinitosti i Crkve.

Tko vidi mene, vidi Oca, govori Isus. Ja sam put, istina i život. Kad im Isus veli: Ja sam put, tada će to reći: U mojim riječima, ovdje u Evanđelju, imate posve siguran put koji vas vodi k cilju. Kad on veli: Ja sam istina, tada zacijelo misli: U meni ćete pronaći pouzdano uporište i žuđenu stabilnost u svekolikoj prolaznosti i nestalnosti svijeta i života. A kad veli: Ja sam život, tada time želi reći: U meni se daruje sam Bog čovjeku, daje svoju supstanciju, svoju bit, samoga sebe. On otvara put u život vječni.

Isus je prvi uzišao na križ, to je kao da je prvi osvojio najviši zemaljski vrhunac. Put križa. Kad se netko osmjeli i uspije, tada će ga i drugi slijediti. Isusov put je putokaz za sve nas. To su revolucionarne riječi, nezabilježene u povijesti religija i ljudske misli.

U njihovu će navještaju biti djelatna njegova živa riječ. I što god učenici budu činili u Ime Oca i Sina i Svetoga Duha – postajat će zbiljnost. I što god učenici budu molili u Isusovo ime, na Isusov način, dogodit će im se. Ispunit će im se želje.

Hrabri glumac kaže da ništa ne može poljuljati njegovu vjeru u Isusa <3

Nedavni intervju s poznatim glumcem i redateljem Melom Gibsonom otkrio je duboko osobnu priču o gubitku, vjeri i otpornosti.

Nakon što mu je dom uništen u razarajućem požaru koji je pogodio Los Angeles i okolna područja, Gibson je podijelio svoja razmišljanja o tragediji i kako mu vjera pomaže u prevladavanju teških trenutaka.

Gibson je opisao gubitak doma kao „mješavinu tuge i blagoslova“. Premda ga boli gubitak vrijednih i sentimentalnih stvari, vjeruje da ga Bog „priprema za nešto veće“. U njegovim riječima osjeća se poniznost i prihvaćanje prolaznosti materijalnih dobara: „Bog daje, Bog uzima. Dođemo bez ičega, isto tako odlazimo.“

Vjera kao izvor snage
Gibsonova vjera u Boga i njegovo oslanjanje na Evanđelje pomogli su mu pronaći mir usred kaosa. Citirao je Matejevo Evanđelje o cvijeću na polju i pticama na nebu, naglašavajući kako je važno ne brinuti o prolaznim stvarima i pouzdati se u Božju providnost. Istaknuo je da ga je njegov otac od malih nogu učio o vrijednosti duhovne snage, što mu je ostalo duboko usađeno.

Osim duhovnih razmišljanja, Gibson je otvoreno kritizirao vlasti zbog lošeg upravljanja resursima i pripreme za prirodne katastrofe. Posebno je ukazao na neuspjeh u održavanju rezervi vode i smanjenje financiranja vatrogasnih službi. Prema njegovim riječima, sustavne pogreške dodatno su pogoršale razmjere tragedije.

Prilika za novi početak
Unatoč teškoj situaciji, Gibson gubitak vidi kao „priliku za pročišćenje i novi početak“. Smatra da su ovakve situacije prilika za preispitivanje životnog puta i fokusiranje na ono što je zaista važno: vjeru, obitelj i međusobnu podršku.

Glumac i redatelj je naglasio važnost zajednice, obitelji i prijatelja u vremenima krize. Pozvao je ljude da se oslanjaju jedni na druge i na Boga kada sustavi zakažu. Njegova poruka poziva na odgovornost lidera, ali i na osobnu odgovornost svakog pojedinca da doprinese obnovi zajednice.

Gibson je spomenuo kako gubitak doživljava i kao duhovnu pripremu za svoj nadolazeći projekt, nastavak filma “Pasija”. Smatra da je pravo vrijeme za ovaj film jer suvremeno društvo prolazi kroz izazove koji podsjećaju na propast civilizacija iz povijesti.

Mel Gibsonova priča o vjeri i otpornosti inspirira nas da i sami preispitamo svoje prioritete. Njegove riječi podsjećaju na snagu koja dolazi iz vjere i zajedništva te na potrebu da tragedije doživljavamo kao prilike za rast.

U svijetu koji je često fokusiran na materijalno, Gibson nas poziva da se usredotočimo na ono što je zaista važno: vjeru, obitelj i međusobnu podršku.

https://youtu.be/QhZCy8GrjMw?si=3wbjHwylIZymktZU

"Zapamti, sine moj:

1.Kroz život nije sramota
pasti, nije sramota biti siromašan, nije
sramota ni to, dijete moje, da jednu haljinku imaš – samo budi uredan; sramota je, dijete, hodati bez obraza, a obraz ti je, sinko moj, tvoja čast, tvoje dostojanstvo, tvoje poštenje.

2.Pusti suzu kada zaboli, podigni ruke prema nebu, samo misli na prolaznost; mnogo lakše ćeš podnijeti.“