Razmišljao sam se kako povezati današnja čitanja i došao sam do jedne vertikale koja se proteže kroz sve njih: ustrajna molitva srca znajući tko si i kome se moliš. U evanđelju nam Isus donosi 2 primjera molitve. Jedan je primjer ustrajne molitve gdje kaže da će čak i tvoj prijatelj koji je u krevetu s djecom ustati usred noći i dati što ga moliš radi tvoje upornosti, a gdje ne bi Bog koji je daleko darežljiviji od bilo kojeg čovjeka! Tu nas Isus potiče na ustrajnu molitvu, makar i ne primili instantno uslišanje. U drugom primjeru govori kako i mi kao često zli nikad nećemo svom djetetu dati nešto podlo ako nas dijete zamoli za neku dobru stvar. Ako tako mi postupamo, pa gdje nas neće Bog obdariti dobrim darovima! Mi često imamo jako krivu sliku o njemu i molimo ne nadajući se ničemu ili očekujući da ćemo dobiti suprotno od onoga što molimo. No u tom primjeru Isus ukazuje na jednu bitnu stvar. Nije rekao da ćemo uvijek primiti sve za što molimo jer često kroz svoju požudu tijela molimo za stvari koje su na našu propast, a ne na naše posvećenje. No, obećaje nam da ćemo uvijek dobiti uslišanje za jednu molitvu - kad molimo za Duha Svetoga. Bog čezne za tim da nastani svog Duha u nama i da budemo korisni udovi Tijela Kristova, zato tu molitvu nikad nikome ne uskraćuje. Još jedan primjer ustrajne molitve imamo u 1. čitanju gdje Abraham ide poprilično daleko u "žicanju". Kad bi imao krivu sliku o Bogu, stao bi odma na 50, ali on ide dalje i dalje sve dok nije došao na 10. Bog želi da imamo takav odnos prema njemu. Ne kao prema strogom Bogu koji će se izvikati na nas kao što su to činili naši očevi kad bi bili dosadni, nego kao prema Bogu koji pozna naša srca i zna sve prije nego nam riječi dođu na jezik. Bog želi da se svi ljudi spase i draga mu je nesebična molitva za druge i njihovo spasenje. U molitvi očenaša nema mnogo riječi. To je molitva srca u kojoj je sadržano sve što nam je potrebno. Kako smo danas krstili naše 6. dijete, došao je pomoćni biskup Ivan Šaško, pa je lijepo primijetio kako u molitvi očenaša nema 1. lica jednine. Nikad ne molimo "oče moj" ili "kruh moj svagdanji daj mi danas". Uvijek je to molitva Crkve, molitva jedinstva mnogih u Kristu koja podrazumijeva da smo pomireni s drugima, jer Duh Sveti ne prebiva tamo gdje je razdor. Zato jedino možemo moliti da nam Bog oprosti kad mi opraštamo drugima i tu nema pogovora. Volio bih se osvrnuti na svaki zaziv te prekrasne molitve, no radije bih se usredotočio na 2. čitanje. Prekrasno se poklopilo da to čitanje bude baš danas kad smo krstili našu Jacintu Mariju. Sv. Pavao kaže da smo po krštenju suukopani s Kristom i suuskrsli zajedno s njime po vjeri u Boga koji nam je milostivo sve oprostio pribivši na križ zadužnicu za naše grijehe. Poprilično slikovit opis onoga što se događa u krštenju. Iako nam je to možda teško shvatiti, po krštenju naš stari čovjek umire! Kako god da je netko živio do tog trenutka, on umire zajedno s Kristom, a mrtvacu ne možeš suditi - sva krivica se briše smrću. Ne samo da je stari "ja" umro, nego postajemo novo stvorenje, oblačimo se u Krista i njegove zasluge i već sad po vjeri zajedno s njime postajemo učesnici u njegovom uskrsnuću kojem se nadamo u posljednji dan. I upravo svjesni tog sinovstva po krštenju, obučeni u Krista se Bogu obraćamo sa "Oče naš". Više nije dalek bog, nego *Abba - Tata*. Probaj ga tako zvati. Čudno je, ali prekrasno da Boga možeš zvati tata! To sve dugujemo Isusu i njegovoj smrti na križu gdje nam je grijeh oprošten. To ne primamo samo na krštenju, nego u svakoj sv. ispovijedi kad po njegovim zaslugama na križu dobivamo oproštenje grijeha i novu priliku da povratimo tu krsnu posvetnu milost, da se vratimo u zajedništvo s Bogom i da ponovo živimo kao djeca Božja. Možda sve to zvuči apstraktno, ali što prije povjerujemo u to, to će naša molitva biti drukčija. Ne moli sumnjajući, jer tako ništa nećeš izmoliti. Moli s pouzdanjem u dobrog Oca svjestan da si njegovo ljubljeno dijete nad kojim se raduje i kojemu želi sve dati. Nama su danas na svim prognozama najavljivali pljuskove i poplave cijeli dan. Molili smo s djecom za lijepo vrijeme i izmolili smo ga. Na kraju nam je bilo vruće kako je Sunce grijalo. Naš Bog je silan Bog, gospodar oluja, dobar Otac! On nam želi dati toliko toga, ali jedini način na koji išta možemo primiti je molitva. Zato - molite, molite, molite dok vam molitva ne postane radost! Bog te blagoslovio! https://hilp.hr/liturgija-dana/nedjelja-27-7-2025/

Danas slavimo svetkovinu Presvetog Tijela i Krvi Kristove ili Tijelovo. Najljepša, najiskrenija, najdublja, najnesebičnija, najpotpunija... priča o ljubavi sazdana je u malom komadiću kruha, hostiji. Isus u svijetu nije ostavio nekog svog činovnika, osobu za odnose s javnošću ili tajnika da bude u svetohraništu i da sluša naše jadikovke, molitve i zahvale. On sam je prisutan. Sam Bog je prisutan u maloj hostiji. U svakom svetohraništu, bilo gdje na svijetu, prisutan je sam Bog. To nam govori ovaj dan, Tijelovo. Isus je prisutan i ostao je među nama kao što je obećao: "Ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta." (Mt 28,20) Često nismo toga svjesni i često Isusa u Euharistiji uzimamo zdravo za gotovo. Zahvalimo mu danas što je s nama u Euharistiji, i ako je moguće provedimo vrijeme s njim pred Presvetim.

U povodu obilježavanja 80. obljetnice Bleiburške tragedije i Križnog puta hrvatskog naroda u svibnju 1945., u petak 16. svibnja 2025. položeni su vijenci i zapaljene svijeće pored spomenika bleiburškim žrtvama na groblju u Untreloibachu i na Bleiburškom polju. Molitvu je predvodio voditelj Hrvatske katoličke misije u Klagenfurtu fra Pavo Dominković, a vijence su položili i zapalili svijeće veleposlanik Republike Hrvatske u Austriji Daniel Glunčić i izaslanstvo Počasnog bleiburškog voda (PBV).... Preč. Tanjić je u homiliji rekao da postoje različiti pogledi na svaki trenutak života, povijesti i budućnosti te da je pogled ispunjen Kristovom prisutnošću drugačiji od svakoga drugoga pogleda. „Dvadeseto stoljeće možda je u mnogome olakšalo život ljudima, ali nije donijelo nove utopije, ideje i vizije koje bi mogle dati smisao povijesti, nego je bilo prožeto ruševinama i žrtvama, a čini se da ni ovo naše 21. nije daleko od toga. A što je još gore, nijedna budućnost neće biti u stanju poništiti prouzročene patnje i pokazati da one nisu bile uzaludne“, poručio je. „Bez Krista nitko ne može biti dionikom ispunjenja obećanja o pripravljenom mjestu, o mnoštvu stanova koje je pripremio za nas, posebice za one koji su nevino patili, koji su ugnjetavani, koji su otišli u smrt s nadom i vjerom da lopata bačene zemlje na njihova ušutkana usta te da zaborav i mržnjom opijena pobjeda komunističkih krvnika nije zadnja riječ povijesti“, naglasio je propovjednik. Govoreći o kršćanskom pogledu na prošlost, istaknuo je da je on nemoguć bez nade. „Nada koja nije plod ljudskoga djelovanja i težnje da čovjek bude onaj koji će «srediti stvari» u povijesti – takav stav, naime, uvijek iznova vodi novim totalitarizmima jer kruži u začaranu krugu nasilja i protunasilja – nego nada koja se rađa iz vjere u Božje obećanje što se očitovalo u Isusu iz Nazareta, nevino umorenom Jaganjcu. On u svojoj pobjedi nad smrću, premda nevino umoren, svojim učenicima daruje mir, hrabri i tješi i one koji su slabi i one koji su ga izdali i pobjegli od njega. Ne osvećuje se, ne traži svoje, nego svojom pobjedom oslobađa čovjeka za neslućene horizonte koji svoj uvir imaju u budućnosti s Bogom“, kazao je. U nastavku se osvrnuo na osjetljivost za patnje drugih. „Naša vjera obasjana svjetlom Uskrsloga neumorno poziva na osjetljivost spram patnje i patnika te se pokazuje odgovornom za ono što se događa u svijetu, bez bijega i bez povlačenja. Stoga se mi ne okupljamo ovdje da bismo slavili propale ideologije, niti da bismo proklinjali počinitelje ovih zločina. Mi njegujemo spomen da ušutkane žrtve ne ostanu nijeme i da im bude vraćeno ljudsko dostojanstvo; mi se spominjemo žrtava da zlo i laž ne bi prevladali i da krvnici i oni koji ih brane ne uživaju u miru misleći da su nedodirljivi. Ali, to ne činimo iz želje za osvetom nego da bi žrtve već na ovome svijetu mogle znati da njihove patnje i boli nisu bile uzaludne i da nisu zaboravljene“, naglasio je. „Pustimo, ispunjeni Kristovim pogledom i Marijinim zagovorom da nada uistinu digne stube do svih onih kojih se večeras u molitvi spominjemo“, zaključio je preč. Tanjić. Na kraju mise je nacionalni ravnatelj dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu vlč. Tomislav Markić zahvalio svima na sudjelovanju. „Pred oltarom i ambonom osamdeset je ruža koje simboliziraju osamdeset godina našega sjećanja i molitve za žrtve ove ponajveće tragedije našega naroda, a svakako najvećega zločina počinjenog u Europi nakon Drugoga svjetskog rata“, istaknuo je. Potom je nazočnima, u ime Počasnog bleiburškog voda, zahvalio i don Ante Kutleša, osobito Robinu Harrisu iz Engleske i Nikolaju Tolstoju iz Slovenije, koje je zamolio za nastavak pomoći u pronalaženju istine. Prije završnog misnog blagoslova, preč. Tanjić je predvodio molitvu odrješenja te je još jednom potaknuo sve nazočne na molitvu za žrtve Bleiburške tragedije i Križnog puta. Liturgijsko pjevanje predvodio je Zbor Instituta za crkvenu glazbu Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu pod vodstvom prof. Danijele Župančić uz orguljsku pratnju prof. Milana Hibšera. Posluživali su bogoslovi Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca. Euharistijsko slavlje organiziralo je Ravnateljstvo dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, zajedničko tijelo Hrvatske biskupske konferencije (HBK) i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine (BK BiH) te Hrvatska katolička misija u Klagenfurtu i austrijska župa Bleiburg. IKA/Foto:IKA https://www.braniteljski-portal.hr/polozeni-vijenci-i-zapaljene-svijece-za-zrtve-bleiburske-tragedije-i-kriznog-puta/

U organizaciji bratstva “Vitezovi Bezgrešnog Srca Marijina”, i ove prve subote u mjesecu, održana je molitva muške krunice na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, uz sudjelovanje većeg broja vjernika iz različitih dijelova Hrvatske. Molitva je započela u 8.30 sati, a uz standardne nakane koje uključuju molitvu za mir, obnovu katoličkih brakova i prestanak pobačaja, sudionici su ovoga puta molili i na zajedničku nakanu “za jednog brata koji je u teškoj situaciji”, kako je najavljeno na početku skupa. Skup je bio obilježen i dolaskom prosvjednika koji su na Trg stigli s transparentima poput “Pravo na siguran pobačaj”, “Čednost u razmišljanju, ne odijevanju”, “Kontrolirajte svoje ponašanje, ne moje odijevanje” i “Nije faza”. Tijekom molitve prosvjednici su bubnjali i verbalno izražavali neslaganje s porukama skupa. Zbog mogućnosti narušavanja javnog reda i mira, molitvu je osiguravala interventna policija, a organizatori su u više navrata naglasili da je riječ o miroljubivom i apolitičnom događaju te da se ograđuju od svih pojedinaca koji će namjerno ometati molitelje ili isticati ideološki nepoželjna obilježja.

Ispred bolnice se ovih dana okupljaju i brojni vjernici koji mole za zdravlje poglavara katoličke crkve. U utorak se duga pojavila iznad rimske bolnice Gemeli u kojoj se liječi Papa Franjo! "To je dobar znak", komentiraju po društvenim mrežama vjernici, zabrinuti za zdravlje 88-godišnjeg Argentinca... Ispred bolnice se ovih dana okupljaju i brojni vjernici koji mole za zdravlje poglavara katoličke crkve. Podsjećamo, Vatikan je ovog tjedna objavio kako papa Franjo ima početak obostrane upale pluća i kako nastavlja pokazivati složenu kliničku sliku... Obostrana upala pluća ozbiljna je infekcija koja može izazvati upalu i ožiljke na oba plućna krila te otežati disanje. Papa je od petka hospitaliziran u bolnici Gemelli u Rimu, isprva zbog bronhitisa, a obaveze su mu otkazane do kraja vikenda. Vatikan se kratko u srijedu oglasio priopćenjem o papinom zdravstvenom stanju.. #papa #vatikan #bolest #molitve #bolnica

Bez da je uopće pregledao dijete, oftalmolog je počeo plakati u trenutku kad je vidio djevojčicu. Znao je da se dogodilo čudo ❤️ Pročitajte svjedočanstvo djevojčice bez očiju kojoj je Bog vratio oči i vid. Mama se sa suzama nastavila moliti za svoju novorođenu Marquitu sve dok se nije dogodio nešto značajno dok je čitala Evanđelje po Ivanu. Moj je otac bio ateist. Bilo je to prirodno jer su i njegov otac i djed bili ateisti. Mamu su odgojili roditelji koji su bili kršćani, ali dvije su njezine tete bili spiritistički mediji. Pokušavale za zainteresirati i moju majku za svoje okultističke seanse, ali čak i kao mala djevojčica, mama je znala da je to pogrešno. Mi djeca već smo bili u nevolji i prije nego smo došli na svijet. Moja starija sestra Marquita rodila se bez očiju; ja sam gotovo umro na porodu; moj mlađi brat Tim bio je rođen kao hemofiličar, a Natan, najmanji, bio je blizu smrti mnogo puta zbog ozbiljnih napada astme. Ja sam se rodio za jedne žestoke zimske oluje. Mama je bila pentekostalka i pozvala je dvije svoje prijateljice iz crkve da mole za nju tijekom poroda. Liječnik se teško borio s mećavom da stigne do naše kuće. Mama je mnoge sate imala trudove. Oluja je zadržala liječnika u našoj kući, tako da je i jeo i spavao tamo. Mamine su dvije molitvene suradnice molile s njom čitavo vrijeme i kad sam konačno bio rođen, svaka od njih držala je jednu maminu ruku i žarko molila. I mama je molila. Mama je znala da će sa mnom sve biti u redu iako sam bio blizu smrti. Ona je već naučila što Bog može učiniti. Pet godina ranije, kad su ona i tata očekivali svoje prvo dijete, mama je sanjala jedan strašan san: vidjela je svoje djetešce bez očiju. I to je upravo ono što se dogodilo – Marquita se rodila bez očnih jabučica. Reakcija na tu tragediju nije bila jednaka kod tate i mame. Tata je bio slomljen. Iako smo bili siromašni, tata je rekao najboljem oftalmologu u državi da će učiniti sve samo da njegova kći vidi. Nakon pregleda, liječnik je sa suzama u očima rekao mom ocu da ne troši novac: “Nema tog specijaliste koji bi mogao nešto učiniti; ona nema očnih jabučica.” Mama je prvih nekoliko dana nakon Marquitinog rođenja provela u kajanju. Osjećala se krivom što se udala za ateistu, te je provodila mnogo vremena tražeći Boga da joj oprosti. Zapravo je kao tinejdžerka osjećala poziv za misionarku u nekoj stranoj zemlji, ali nije bila poslušala Bogu jer se zaljubila u tatu. Mama se sa suzama nastavila moliti za svoju novorođenu Marquitu sve dok se nije dogodio nešto značajno dok je čitala Evanđelje po Ivanu. Učenici su pitali Isusa je li određeni čovjek rođen slijep zbog svoga vlastitog grijeha ili grijeha svojih roditelja. Isus im je odgovorio: “Nije sagriješio ni on ni roditelji njegovi, već je rođen slijep da bi se na njemu očitovala Božja djela.” Riječi tog retka podigle su se sa stranice Biblije u tri dimenzije. Mama je počela plakati od radosti i slaviti Boga. Nakon toga, svakog je dana nježno prala ljepljivu sluz koja je izlazila iz Marquitinih praznih očnih duplji, nadajući se novim očima. Njezine su sestre i susjedi mislili da joj se od žalosti poremetila pamet, jer im je neprestano govorila da će Bog Marquiti stvoriti oči. Dok je jednoga dana prala očne kapke sedam tjedana staroj bebi, primijetila je prvu suzu. Srce joj je eksplodiralo od uzbuđenja. Marquitini su očni kapci zatreptali, a zatim su se otvorili i otkrili dva prekrasna smeđa oka! Mama je počela vikati od ushićenja! Zgrabivši Marquitu u naručje, istrčala je iz kuće vičući svakome tko je mogao čuti: “Dođite pogledati moje malo čudo! Bog joj je dao oči!” Susjedi su dotrčali iz svih pravaca. Djed je radio u svom vrtu prilično daleko, ali je i on čuo viku i dotrčao. Zatim je požurio u mljekaru, gdje je radio tata, i rekao mu da odmah dođe kući. Kad je vidio Marquitu, tata je pao na krevet jecajući. Odmah je dao zavjet – pogrešno misleći da Bog to od njega traži – da nikada više neće pušiti. I nikada više nije zapalio cigaretu. Bez da je uopće pregledao dijete, oftalmolog je počeo plakati u trenutku kad je vidio Marquitu. Znao je da se dogodilo čudo. Liječnik je, priznajući da je jednom bio kršćanin, odmah na licu mjesta ponovo posvetio svoj život Bogu – i umro od srčanog udara nekoliko tjedana kasnije. Iako je prošlo mnogo godina, Marquitin vid odličan je do današnjeg dana. A njezina čudnovata priča dotakla je bezbrojne ljude. Autor: David F. Kelton

"Dječak Čudesno preživio smrtonosnu nesreću i imao je susret sa Isusom" (svjedocanstvo) Micah Anderson bio je pametan, zabavan i suosjećajan 13-godišnjak. „On je uvijek jako veseo i zabavan, jako, jako dobar i nježan“, opisala ga je njegova mama. Ujedno je jako volio motocikle i bavio se motocrossom. Jako mu je dobro išlo te je živio normalnim životom. Obitelj ga je podržavala, a zajedno su slijedili Isusa. Piše, novizivot.net Dječak je uživao u svom životu do jedne MotoCross nesreće. Obitelj je dobila vijest da dječak vjerojatno neće preživjeti „Ozljeda od pada motocikla na glavu bila je jako velika, nisam mislio da postoji mogućnost da to preživi“, rekao je doktor Jarrett Dodd. Bio je beživotan. Bio je siv te nije mogao govoriti. Prevezen je u bolnicu na hitno liječenje. Obitelj je dobila vijest da vjerojatno neće preživjeti. Počeli su se pripremati za najgori mogući scenarij. Roditelji su zamolili tisuće ljudi, članova obitelj i molitvenih ratnika diljem svijeta da se mole za njegov oporavak. „Od samog početka sam imala taj dubok unutarnji mir da će biti u redu čak i ako se Micah ne oporavi“, rekla je njegova mama. Idućih nekoliko mjeseci Micah je imao mnoge napadaje. Obitelj je počela prihvaćati da ga mogu bilo kada izgubiti. Bio je u vegetativnom stanju „Sve smo predali Bogu. Rekli smo da smo Njegovi sluge i da ćemo učiniti ono što On želi“, rekao je Micahov tata. Dječakovo se stanje nije poboljšavalo. Bio je u vegetativnom stanju. Roditeljima je rečeno da se neće probuditi. Nakon tri i pol mjeseca obitelj je premjestila Micaha kući. No njegovo se stanje nije popravilo. Obitelj i prijatelji nastavili su se moliti i podržavati obitelj. Bilo je trenutaka kada nisu znali što činiti te su se samo oslanjali na Boga. No, svaki dan su živjeli s Božjom milošću. Govorio je o upoznavanju Isusa u nebu I onda su se odjednom stvari počele mijenjati. Kada je hodao pokraj njegovog kreveta, Micahov je tata slučajno udario njegov palac. Micah je reagirao. Njegov tata je začuo zvuk. Bio je to tihi smijeh. Dan koji su čekali napokon je došao, Micah je progovorio. Progovorio je o nečemu što je doslovno bilo izvan ovoga svijeta. Govorio je o upoznavanju Isusa u nebu. „Okrenuo sam se i gledao sam u Kristovo lice. Anđeli su Ga štovali“, rekao je. Radost koju je tada osjetio bila je neopisiva. Rekao je da ga je Isus poslao natrag sa zadatkom. Htio je da Micah svima govori o Njemu i o Očevoj velikoj ljubavi. Ljudi su voljeni, prihvaćeni bez obzira na to što su učinili, samo moraju doći križu. Ta novopronađena svrha motivirala je Micaha da živi radosnim životom. Svima je govorio o svom iskustvu. Kada je upitan kako može radosno živjeti unatoč svojim fizičkim ograničenjima, on je rekao: „Zašto bih provodio svoje vrijeme ovdje i činio ljude tužnima, deprimiranima ili razočaranima kada ih mogu uzdignuti i pomoći im da osjete radost koju sam ja osjetio na nebu.“ Nova misija Micah je inspiracija u svojoj obitelji. On im daje radost, ohrabruje ih i jača im duh. Svi su očekivali da će Micahova priča biti puna razočaranja, ali je postala predivan susret i radost, ne samo za Micaha, nego i za sve koji su inspirirani njegovom pričom. Postala je to nova misija za njega. On i ljudi oko njega su dobili priliku vidjeti život na nov način. Vrijeme na ovoj zemlji treba biti provedeno u dovođenju ljudi Kristu širenjem ljubavi. Micah je iskusio jako veliku ljubav od Krista te zato i sam može svakoga voljeti. Da samo ljudi mogu shvatiti da trebaju živjeti da vole Boga i Njegove ljude, ovo bi bio Raj na Zemlji. Video: https://youtu.be/hsuUOoeWVdg