Poruka poznatog svećenika izazvala lavinu emocija: 'Malo me sram zbog tebe' (POUČNA PRIČA)

"Sin se odjednom obogatio. Sagradio je kuću u elitnoj četvrti Zagreba, u zatvorenom naselju vila. Možda ne palaču, ali čvrstu, urednu i modernu. Kupio je luksuzan automobil. Unajmio ekipu majstora koja je uredila interijer kao iz kataloga. S vremenom se pojavila i – oholost. S nadmenim izrazom lica počeo je govoriti o poduzetništvu kao novoj eliti društva", započinje objava.

"Tvrdio je da će se oni koji imaju novac 'oplemenjivati', tj. razvijati intelektualno. Zato je njegov desetogodišnji sin, Luka, dobio privatnu učiteljicu engleskog – trebao je govoriti sigurno, a kasnije i pravilno pisati. Našao je negdje stručnjaka za bonton. Jednom tjedno cijela je obitelj sudjelovala na lekcijama: kako se koriste pribori za ribu i deserte, kako voditi razgovor na razini i kako se elegantno odijevati. Novo hrvatsko plemstvo – ni manje ni više", dodaje se dalje.

U priči se dalje navodi kako je ova obitelj dobila i novo društvo, a to su bili samo oni koji su se također obogatili. "S njima je bilo ugodno, lako – svoji ljudi. Moglo se razgovarati o svemu bez nelagode. Djeca iz te skupine išla su u prestižnu školu, gdje su ih učili 'modernom razmišljanju'. Ponekad su ih slali u Englesku – da izbruse jezik, jer elita mora biti elitom. Sve kao iz časopisa. S jednom iznimkom – roditelji. Tu je nastao potpuni šum."

"Dijete se ne smije zaraziti prošlošću'
"'Znaš, tata...', rekao je jednoga dana. 'Nemoj se ljutiti što se s tobom i s mamom gotovo i ne viđam. Moje vrijeme je skupo. A osim toga... mi smo iz različitih svjetova.' Otac, gospodin Mirko, cijeli je život radio kao tokar u tvornici. Mama, gospođa Marija, također je bila radnica. Jednostavni ljudi. Bilo ga je sram predstaviti ih novim poznanicima. Govorili su negramatično, mljackali za stolom, odijevali se 'kao sa sela'", piše dalje.

Ni unuka nisu puštali kod bake i djeda. "Što bi tamo vidio? Sivi život, težak rad i miris kiselog kupusa. Ne! Dijete se mora kretati u blistavom, slobodnom svijetu. Jer djedovi – to je generacija robova. Cijeli život na državnom, ničega se nisu domogli. Dijete se ne smije 'zaraziti prošlošću'. Treba u njemu odgojiti novog čovjeka. S osjećajem vlastite vrijednosti. Da zna koliko vrijedi."

"Luka je imao deset godina kad ih je zadesilo to bogatstvo. Prošlo je pet godina. Dječak je porastao, ojačao. Sjajno je govorio engleski. Petice iz svakog predmeta. Počeo je izlaziti iz kuće. Ponekad bi nestao na šest, sedam sati. Roditelji nisu pitali – jer bunt bi mogao buknuti. On je, na kraju krajeva, samostalan! Treba imati povjerenja. Kako drukčije? Prošla je još jedna godina. I jednoga dana Luka se nije vratio kući na noć. Samo je nazvao da se ne brinu. Pomislili su – možda se pojavila djevojka? Vrijeme prolazi, sve se mijenja", piše dalje.

"Otac je zaplakao'
"Vratio se tužan. Rekao bih čak – dirnut. Otac je upitao: 'Sve je u redu, sine?'. I čuo je odgovor u koji bi mnogi teško povjerovali. Ali to je bila njihova stvar. Luka je rekao: 'Spavao sam kod djeda. Jučer su ga otpustili iz bolnice. Nakon operacije kuka. Baka je otišla na imanje, jer krastavci venu. A djedu nije imao tko dodati čaj'", navodi se.

Otac i majka su zatim saznali istinu. "I tada je izašlo na vidjelo još nešto. Luka je kod djeda i bake odlazio već pet godina. Djed ga je molio da ne govori. Ali sada mu je već bilo svejedno. 'Djed mi je noću pričao o svom životu...', dodao je. 'Zamalo da ne zaplačem. Znaš, tata... Malo me sram zbog tebe. Nemoj se ljutiti, ali mislim da bi se više trebao viđati sa svojim roditeljima'. Otac je zaplakao."

Izvor:
https://www.facebook.com/stjepanivanhorvat/posts/1333326021492309?ref=embed_post

80. OBLJETNICA STRADANJA STANOVNIKA ZRINA
Na blagdan Male gospe 9. i 10. rujna 1943. g. Hrvati su protjerani iz svojih domova i sela. Partizani i četnici u genocidnom pohodu ubili su gotovo trećinu Hrvata Zrina, spalili župnu crkvu Našašća Svetoga Križa, kao i cijelo selo. Sve preživjele komunističke su vlasti raselile, oduzeli im imovinu i zabranili povratak u Zrin.
Nakon Drugoga svjetskog rata djeca nisu o tome učila u školama, nije se raspravljalo unutar povijesnih istraživanja, a ni danas se istina o tome ne uspijeva probiti na pravi način u hrvatsku javnost.
U Zrinu je ubijena 291. osoba, a preživjelo je svega 16 muškaraca starijih od 18 godina.

#partizani #zlocini

Romobili su privremeno oduzeti, a protiv roditelja će biti izdani obavezni prekršajni nalozi.

U utorak, 20. kolovoza oko 14 sati, policijski službenici su u Sunji zaustavili dvoje djece koja su upravljala električnim romobilom, bez korištenja zaštitne kacige te su se kretala kolnikom, što je suprotno prometnim propisima.

Romobili su privremeno oduzeti, a protiv roditelja će biti izdani obavezni prekršajni nalozi.

Podsjećamo tko smije voziti romobil i pod kojim uvjetima?

Zakonski propisi jasno određuju:


Minimalna dob za upravljanje je 14 godina
Kaciga je obavezna za sve vozače, bez iznimke
Kretanje je dozvoljeno isključivo biciklističkim stazama i trakama – ako one ne postoje, može se voziti površinama za pješake, uz poseban oprez prema ostalim sudionicima
Noću i pri slaboj vidljivosti, vozači moraju biti označeni reflektirajućom odjećom ili oznakom
Uvijek je potrebno koristiti svjetla prilikom kretanja
Prema Zakonu o sigurnosti prometa na cestama, roditelji mogu kazneno i prekršajno odgovarati ako djetetu omogućuju ili dopuštaju upravljanje osobnim prijevoznim sredstvom protivno zakonskim odredbama. Na primjer, ako dijete nije navršilo 14 godina ili ne koristi kacigu, a sudjeluje u prometu, roditelj može biti novčano kažnjen.
Kršenje gore navedenih pravila može rezultirati novčanim kaznama, koje se kreću od 30 do 1.990 eura, ovisno o težini prekršaja.

Zašto je ovo važno?

Iako osobna prijevozna sredstva mogu djelovati bezopasno, oni se kreću znatnim brzinama i često dijele prostor s vozilima i pješacima. Djeca, osobito mlađa, često nisu svjesna rizika koje donosi sudjelovanje u prometu, niti imaju razvijenu sposobnost brzog donošenja sigurnosno odgovornih odluka.

Savjeti za roditelje:

Informirajte dijete o prometnim pravilima i opasnostima
Postavite granice – ne dopustite djetetu da koristi romobil ako nije navršilo 14 godina.
Kupite kvalitetnu kacigu i inzistirajte na njezinu nošenju – uvijek.
Nabavite reflektirajuće oznake i svjetla – vidljivost spašava živote.
Vozite s djecom nekoliko puta – pokažite im pravilno ponašanje u prometu.
Redovito provjeravajte tehničko stanje romobila – kočnice, kotači, baterije.

Sigurnost djece na romobilima nije samo pitanje prometnih pravila, već i obiteljske i društvene odgovornosti. Edukacija, nadzor i pravilan odgoj ključni su elementi prevencije. Apeliramo na roditelje da djeci budu uzor.

https://www.sisak.info/2025/08/21/policija-pocela-oduzimali-romobile/

SAD - Rodila se beba stara 30 godina i 9 mjeseci

Priča počinje početkom 1990-ih. Archerd je šest godina pokušavala i nije uspjela zatrudnjeti. Ona i njezin suprug odlučili su isprobati umjetnu oplodnju (IVF), prilično novu tehnologiju u to vrijeme. "Ljudi nisu bili upoznati s tim“, kaže Archerd. "Mnogi su ljudi pitali, što radiš?"

Ipak su to učinili i u svibnju 1994. uspjeli su stvoriti četiri embrija. Jedan od njih je prenesen u Lindinu maternicu. Rezultat je bila zdrava djevojčica. "Bila sam tako blagoslovljena što sam imala bebu“, kaže Archerd. Preostala tri embrija su krioprezervirana i pohranjena u spremniku.

To je bilo prije 31 godine. Zdrava djevojčica sada je 30-godišnja žena koja ima svoju 10-godišnju kćer. Ali ostala tri embrija ostala su zamrznuta u vremenu.

Archerd je izvorno planirala sama upotrijebiti embrije. "Oduvijek sam očajnički željela još jednu bebu“, kaže. "Zvala sam ih svoje tri male nade.“ Njezin tadašnji suprug osjećao se drugačije, kaže. Archerd se kasnije razvela od njega, ali ona je dobila skrbništvo nad embrijima i čuvala ih, još uvijek se nadajući da će ih jednog dana upotrijebiti, možda s drugim partnerom.

Dječak rođen tijekom vikenda drži novi rekord za "najstariju bebu" na svijetu. Thaddeus Daniel Pierce, koji je stigao 26. srpnja, razvio se iz embrija koji je bio uskladišten prije 30 godina.

"Imali smo težak porod, ali sada smo oboje dobro", kaže Lindsey Pierce, dječakova majka. "On je tako miran. U strahopoštovanju smo što imamo ovu dragocjenu bebu!"

Lindsey i njezin suprug, Tim Pierce, koji žive u Londonu u saveznoj državi Ohio, "posvojili" su embrij od žene koja ga je stvorila 1994. godine. Kaže da njezina obitelj i crkvena zajednica misle da je "to kao nešto iz znanstvenofantastičnog filma".

"Beba ima 30-godišnju sestru“, dodaje. Tim je bio dijete kada su embriji prvi put stvoreni.

"Bilo je prilično nadrealno“, kaže Linda Archerd (62), koja je donirala embrij. "Teško je uopće povjerovati.“

To je značilo plaćanje godišnjih naknada za skladištenje, koje su se s vremenom povećavale i na kraju Archerda koštale oko tisuću dolara godišnje, kaže ona. Za nju se isplatilo. "Uvijek sam mislila da je to ispravna stvar“, kaže.

Stvari su se promijenile kada je počela prolaziti kroz menopauzu, kaže. Razmotrila je svoje mogućnosti . Nije htjela odbaciti embrije niti ih donirati za istraživanje. I nije ih htjela anonimno donirati drugoj obitelji. Htjela je upoznati roditelje i sve bebe koje će iz njih nastati. "To je moj DNK; došao je od mene... i to je brat/sestra moje kćeri“, kaže.

Tada je saznala za "posvojenje embrija". To je vrsta doniranja embrija u kojoj i donori i primatelji imaju pravo odlučiti kome će "postaviti" svoje embrije ili od koga će ih "posvojiti". Nadziru ga agencije, obično izričito vjerske, koje vjeruju da je embrij moralno ekvivalentan rođenom čovjeku. Archerd je kršćanka.

"Toliko mjesta nije htjelo ni uzeti moje podatke", kaže Archerd. Tada je naišla na program Pahuljice koji vodi agencija Nightlight Christian Adoptions. Agencija je bila spremna prihvatiti njezine embrije, ali im je bila potrebna Archerdina medicinska dokumentacija iz vremena kada su embriji stvoreni, kao i laboratorijski podaci o embrijima.

Stoga je Archerd nazvala liječnika za plodnost koji ju je liječio desetljećima prije. "Još uvijek sam napamet pamtila njegov telefonski broj", kaže. Taj liječnik, sada u sedamdesetima, još uvijek radi u klinici u Oregonu. Iskopao je Archerdine kartone iz svog podruma, kaže. "Neki od njih bili su pisani rukom", dodaje. Njezini embriji ušli su u Nightlightov "bazen za podudaranje" 2022. godine.

https://dnevnik.hr/vijesti/svijet/kao-da-je-putovao-kroz-vrijeme-djecak-iz-1994-rodjen-2025---927193.html

Kad u današnjem evanđelju čitamo o gradovima Korozainu, Betsaidi i Kafarnaumu, lako možemo reći: "Pa kako se nisu obratili na tolika Isusova čudesa?", ali pogledajmo malo današnje vrijeme. Zapadni svijet je sa porastom znanosti sve više zatvoren za divljenje Božjim djelima i daje pozornost samo stvarima sa oznakom "stručnjaci potvrdili" ili "istraživanja su pokazala". Na sve nadnaravno i čudesno odmahnemo rukom i kažemo "sigurno postoji znanstveno objašnjenje za ovo". Po čemu smo onda drugačiji od njih?

To me podsjeća na priču kad je teolog šetao parkom i sjeo na klupu kraj nekog čovjeka koji je čitao Bibliju. U jednom trenutku čovjek s Biblijom počne vikati: "Slava ti Ɓože! Tako si velik!" Teolog ga upita što je takvoga pročitao, a ovaj mu kaže: "Tu piše da je Bog rastvorio Crveno more i učinio da Izraelci prođu prijeko po suhom!" Na to teolog kaže: "Ma nije to bilo baš tako. Zapravo su našli mjesto gdje je bio plićak za vrijeme oseke i prešli prijeko."

Čovjek se malo zamislio i nastavio dalje čitati. Nije prošlo 2 minute kad ponovo počne vikati: "Slava ti Bože! Kako si velik!" Teolog ponovo upita zašto viče, a ovaj mu kaže: "Pa prema tome što ti kažeš, Bog je potopio cijelu Faraonovu vojsku, kola i konjanike u plićaku!"

Zašto Isus kaže da moramo postati kao djeca ako želimo ući u Kraljevstvo Božje? Pa zato jer su djeca sposobna svemu se diviti, sve upijati, puno pitati i imaju povjerenje da će se mama i tata pobrinuti za sve njihove potrebe. Takav mora biti i naš odnos prema Bogu i Božjim djelima. Kao tradicionalni katolici previše banaliziramo sve ono što Bog čini u našim i tuđim životima i time se zatvaramo za divljenje i slavljenje Boga, za ono što nas stavlja u ispravan položaj prema Bogu i što nas posvećuje.

Molimo za poniznost i za milost divljenja, da poput sv. Franje i tolikih svetaca prepoznajemo Božja čudesa u svakom našem dahu i otkucaju srca, u svakom novorođenom djetetu, u svakoj biljčici i životinji, u svemu stvorenom i da podamo Bogu hvalu i slavu koja mu pripada. Počnimo život koji nadilazi svaki razum!

Bog te blagoslovio!

https://hilp.hr/liturgija-dana/utorak-15-7-2025/

Razmišljao sam se kako povezati današnja čitanja i došao sam do jedne vertikale koja se proteže kroz sve njih: ustrajna molitva srca znajući tko si i kome se moliš. U evanđelju nam Isus donosi 2 primjera molitve.

Jedan je primjer ustrajne molitve gdje kaže da će čak i tvoj prijatelj koji je u krevetu s djecom ustati usred noći i dati što ga moliš radi tvoje upornosti, a gdje ne bi Bog koji je daleko darežljiviji od bilo kojeg čovjeka! Tu nas Isus potiče na ustrajnu molitvu, makar i ne primili instantno uslišanje.

U drugom primjeru govori kako i mi kao često zli nikad nećemo svom djetetu dati nešto podlo ako nas dijete zamoli za neku dobru stvar. Ako tako mi postupamo, pa gdje nas neće Bog obdariti dobrim darovima! Mi često imamo jako krivu sliku o njemu i molimo ne nadajući se ničemu ili očekujući da ćemo dobiti suprotno od onoga što molimo.

No u tom primjeru Isus ukazuje na jednu bitnu stvar. Nije rekao da ćemo uvijek primiti sve za što molimo jer često kroz svoju požudu tijela molimo za stvari koje su na našu propast, a ne na naše posvećenje. No, obećaje nam da ćemo uvijek dobiti uslišanje za jednu molitvu - kad molimo za Duha Svetoga. Bog čezne za tim da nastani svog Duha u nama i da budemo korisni udovi Tijela Kristova, zato tu molitvu nikad nikome ne uskraćuje.

Još jedan primjer ustrajne molitve imamo u 1. čitanju gdje Abraham ide poprilično daleko u "žicanju". Kad bi imao krivu sliku o Bogu, stao bi odma na 50, ali on ide dalje i dalje sve dok nije došao na 10. Bog želi da imamo takav odnos prema njemu. Ne kao prema strogom Bogu koji će se izvikati na nas kao što su to činili naši očevi kad bi bili dosadni, nego kao prema Bogu koji pozna naša srca i zna sve prije nego nam riječi dođu na jezik. Bog želi da se svi ljudi spase i draga mu je nesebična molitva za druge i njihovo spasenje.

U molitvi očenaša nema mnogo riječi. To je molitva srca u kojoj je sadržano sve što nam je potrebno. Kako smo danas krstili naše 6. dijete, došao je pomoćni biskup Ivan Šaško, pa je lijepo primijetio kako u molitvi očenaša nema 1. lica jednine. Nikad ne molimo "oče moj" ili "kruh moj svagdanji daj mi danas". Uvijek je to molitva Crkve, molitva jedinstva mnogih u Kristu koja podrazumijeva da smo pomireni s drugima, jer Duh Sveti ne prebiva tamo gdje je razdor. Zato jedino možemo moliti da nam Bog oprosti kad mi opraštamo drugima i tu nema pogovora.

Volio bih se osvrnuti na svaki zaziv te prekrasne molitve, no radije bih se usredotočio na 2. čitanje. Prekrasno se poklopilo da to čitanje bude baš danas kad smo krstili našu Jacintu Mariju. Sv. Pavao kaže da smo po krštenju suukopani s Kristom i suuskrsli zajedno s njime po vjeri u Boga koji nam je milostivo sve oprostio pribivši na križ zadužnicu za naše grijehe. Poprilično slikovit opis onoga što se događa u krštenju.

Iako nam je to možda teško shvatiti, po krštenju naš stari čovjek umire! Kako god da je netko živio do tog trenutka, on umire zajedno s Kristom, a mrtvacu ne možeš suditi - sva krivica se briše smrću. Ne samo da je stari "ja" umro, nego postajemo novo stvorenje, oblačimo se u Krista i njegove zasluge i već sad po vjeri zajedno s njime postajemo učesnici u njegovom uskrsnuću kojem se nadamo u posljednji dan. I upravo svjesni tog sinovstva po krštenju, obučeni u Krista se Bogu obraćamo sa "Oče naš". Više nije dalek bog, nego *Abba - Tata*. Probaj ga tako zvati. Čudno je, ali prekrasno da Boga možeš zvati tata! To sve dugujemo Isusu i njegovoj smrti na križu gdje nam je grijeh oprošten.

To ne primamo samo na krštenju, nego u svakoj sv. ispovijedi kad po njegovim zaslugama na križu dobivamo oproštenje grijeha i novu priliku da povratimo tu krsnu posvetnu milost, da se vratimo u zajedništvo s Bogom i da ponovo živimo kao djeca Božja. Možda sve to zvuči apstraktno, ali što prije povjerujemo u to, to će naša molitva biti drukčija. Ne moli sumnjajući, jer tako ništa nećeš izmoliti. Moli s pouzdanjem u dobrog Oca svjestan da si njegovo ljubljeno dijete nad kojim se raduje i kojemu želi sve dati.

Nama su danas na svim prognozama najavljivali pljuskove i poplave cijeli dan. Molili smo s djecom za lijepo vrijeme i izmolili smo ga. Na kraju nam je bilo vruće kako je Sunce grijalo. Naš Bog je silan Bog, gospodar oluja, dobar Otac! On nam želi dati toliko toga, ali jedini način na koji išta možemo primiti je molitva. Zato - molite, molite, molite dok vam molitva ne postane radost!

Bog te blagoslovio!

https://hilp.hr/liturgija-dana/nedjelja-27-7-2025/

[Očajna obitelj iz okolice Bjelovara traži pomoć]

Život obitelji Bugarinović iz bjelovarskog prigradskog naselja Prgomelje u samo nekoliko minuta preokrenuo se za 180 stupnjeva. U požaru koji je prije nekoliko dana izbio u njihovoj obiteljskoj kući zbog, kako je izvijestila policija, kvara na električnim instalacijama, ostali su bez svega te preko noći postali beskućnici. – Ono što sam ranije gledala samo u filmovima, sada se dogodilo mojoj obitelji i meni.

Ne znam kako ćemo to preživjeti – kroz suze nam priča Marina Bugarinović. Ona i suprug živjeli su u prizemlju kuće u kojoj je izbio požar, sa sinom, snahom, i 8-mjesečnim unukom. U potkrovlju, gdje je požar i izbio, živjeli su pak njezin drugi sin, snaha i unuk od 2,5 godine. Većina ukućana u trenutku izbijanja požara bila je kod kuće.

– Sin se baš spremao jesti kada je začuo čudno pucketanje. U tom trenutku susjeda koja živi u drugom dijelu kuće, jer je riječ o dvojnom objektu, počela je lupati po zidu i vikati da vidi vatru. Sin je odmah skočio, no nije se moglo učiniti ništa – priča nam potresena Marina.

Kuća koja je izgorjela lani je potpuno obnovljena. Dodaje kako se vatra proširila na cijelo krovište munjevitom brzinom, a ukućani su pojurili van kako bi spasili žive glave. – U dugom dijelu objekta živi stariji bračni par. Djeca im nisu bila doma pa sam pojurio pomoći im da izađu. Sve se dogodilo strahovito brzo – priča nam Marinin suprug Stevo Bugarinović. Na mjesto nesreće brzo su stigli i vatrogasci, a počela je i padati kiša, no do tada je dom obitelji Bugarinović već bio potpuno uništen.

– Ono što nije nestalo u plamenu, uništila je voda. Sve je natopljeno. Kuća je stara i nema klasičnu betonsku deku već se u stropu nalazi trstika koja je potpuno mokra i vatrogasci su nam rekli da postoji opasnost od urušavanja stropa. Uništeni su podovi, namještaj, bijela tehnika… Ostali smo bez svega – priča Stevo. Da stvar bude gora, svoj su dio kuće Bugarinovići lani potpuno preuredili i sve je, i u prizemlju i u potkrovlju, bilo potpuno novo. Zbog renoviranja su se i kreditno zadužili.

– Ja sam podigla kredit od 40.000 eura, suprug otprije ima kredit od 30.000 eura. U ovoj smo kući 20 godina i sređivali smo je malo-pomalo. Prije desetak godina zamijenili smo kompletno krovište, a lani je na red došla unutrašnjost – kaže Marina. Bili su, dodaje, presretni zbog preuređenja, pogotovo njihovi sinovi i snahe. No, nisu dugo uživali u sreći. Cijela obitelj je u šoku i traumatizirana.

– Najviše se brinemo zbog unučića. On je prije dvije godine prebolio meningitis, što rijetko kome uspijeva. Nažalost, bolest je ostavila ozbiljne posljedice na njegovo zdravlje. On se silno uznemirio zbog svega što se dogodilo, dijete od šoka ne želi ni jesti. U požaru su stradale njegove didaktičke igračke, odjeća, sve – kaže naša sugovornica.

Srećom, ni djeca ni odrasli u ovoj nesreći nisu ozlijeđeni i to, je, kaže Marina, najvažnije. No, kako će dalje, Bugarinovići ni sami ne znaju. Susjedi s kojima dijele kuću, kažu, svoj su dio osigurali pa će uspjeti namiriti štetu, no oni novca za obnovu nemaju.

– Ostali smo doslovno na ulici. Suprug i ja te stariji sin s obitelji privremeno smo se smjestili kod moje sestre, a mlađi sin s obitelji kod tasta i punice. No, ne možemo tamo ostati zauvijek, moramo pronaći neki smještaj – kaže Marina.

Pomoć su zatražili u Gradu Bjelovaru i Bjelovarsko-bilogorskoj županiji, a nadaju se kako će im pomoći i dobri ljudi. – Nikad nismo mislili da ćemo morati moliti na pomoć, no drugog načina da se izvučemo iz ovoga nema. Prema prvim procjenama, šteta na kući je oko 100.000 eura, toliko će nam trebati da sve obnovimo. Imamo kredite, mlađi sin nam ne može naći posao zbog bolesti, sami ne možemo do tog novca – kaže Marina.

Nadaju se kako će se naći dobrih ljudi koji bi im mogli pomoći u pronalasku smještaja te financijski ili u građevinskom materijalu. Zamjenik bjelovarskog gradonačelnika Igor Brajdić kaže kako Grad Bjelovar trenutačno nema slobodnih stanova u koje bi smjestio osmeročlanu obitelj, no bit će im isplaćena jednokratna pomoć u iznosu od 1900 eura.

– Uputili smo gospođu i na Zavod za socijalni rad kako bi ondje ostvarila prava, spremni smo joj pomoći oko rješavanja papirologije. Sam Grad ne može organizirati akciju prikupljanja pomoći, no ako to učini netko drugi, rado ću se osobno uključiti i pomoći – kazao je Brajdić. I iz Bjelovarsko-bilogorske županije su poručili kako će financijski pomoći obitelji Bugarinović, čim za tim podnesu službeni zahtjev.

U međuvremenu mogu pomoći i svi ostali građani uplatom donacija na Marinin broj računa HR3324020063205137745, a radi ostalih donacija mogu je kontaktirati na broj telefona 098 943 2497.

(Večernji list)

Učenici koriste olovku s umjetnom inteligencijom?

Tvrtka iz Wuppertala nedavno je predstavila revolucionarni “spick-stift” koji izgleda poput običnog tekst markera, no zapravo skriva tehnologiju koja omogućava skeniranje teksta i dobivanje odgovora putem ugrađene umjetničke inteligencije. Ovaj pametni stift koristi kameru na vrhu da skenira tekstne zadatke, a unutar njega se nalazi AI poput ChatGPT-a, koji izračunava odgovore i prikazuje ih na mini-displeju.

TikTok popularizira novu tehnologiju

Ovaj inovativni alat postao je hit među učenicima, a popularnost je dodatno povećana kroz TikTok. U videima, učenici izvlače svoj stift iz torbe, skeniraju zadatke ispita i na ekranu odmah vide odgovore. Videozapisi su često potpisani natpisima poput: “Hvala ChatGPT-stiftu za moj 1,3 na maturi” ili “15 bodova zahvaljujući Scannixu”.

Na službenoj web stranici tvrtke, čak se mogu vidjeti i “ohrabrujući” komentari roditelja koji tvrde da su njihova djeca postala puno bolja u školi zahvaljujući ovom pametnom uređaju. Cijena stifta iznosi oko 65 eura.

Pokretač tehnologije: Mladi poduzetnik

Za ovim proizvodom i inovativnim marketingom stoji Nick Ratuschny, mladi poduzetnik koji je stvorio ovaj stift neposredno nakon što je završio školu. Na svojoj web stranici tvrdi kako njegov cilj nije poticanje prepisivanja, već “olakšavanje i zabavljanje učenjem”. Međutim, s obzirom na funkcionalnost uređaja, teško je povjerovati da će učenici koristiti ovu tehnologiju isključivo u obrazovne svrhe.

Opasnosti za obrazovni sustav

S pojavom ChatGPT-a i drugih AI alata, učitelji su počeli izvještavati o problemima u provjeri valjanosti zadataka. Učitelji više ne mogu biti sigurni je li učenik napisao svoj zadatak ili je tekst zapravo generiran umjetnom inteligencijom. Simone Fleischmann, predstavnica Bayerischen Lehrer- und Lehrerinnenverband komentirala je kako je školski sustav sada u “kategoriji mačke i miša”. Učitelji se pokušavaju nositi s tehnologijom koja je gotovo nemoguće kontrolirati, što dovodi u pitanje tradicionalne oblike provjera znanja.

Unatoč naprednoj tehnologiji, prepisivanje je i dalje zabranjeno u školama. Učenici koji se odluče na prepisivanje tijekom ispita riskiraju ne samo loše ocjene, već i mogućnost gubitka školskog završetka. Spick-stift možda olakšava prepisivanje, ali ne mijenja činjenicu da je takvo ponašanje protivno pravilima škole.

Učitelji i škole suočavaju se s novim izazovima u doba tehnologije, a pitanje “je li tehnologija uvijek u službi obrazovanja ili u službi prepisivanja” ostaje otvoreno.

Fenix-magazin/MD

Žena (20) ostavila djecu u autu na 38 stupnjeva i otišla u spa centar: jedno dijete mrtvo, drugo u komi

Žena je uhićena tijekom vikenda nakon što je navodno ostavila svoje dvoje male djece u parkiranom automobilu više od dva sata, što je, prema navodima policije, rezultiralo smrću jednog djeteta, prenosi Mirror.

U Bakersfieldu u Kaliforniji, policajci su u nedjelju oko 16:40 odgovorili na dojavu o hitnoj medicinskoj situaciji. Po dolasku, pronašli su jednogodišnje i dvogodišnje dijete bez svijesti u vozilu.

Prema riječima narednika bakersfieldske policije Dennisa Eddyja, djeca su bila ostavljena bez nadzora dok je njihova majka, 20-godišnja Maya Hernandez, bila u spa centru.

Jedno je dijete preminulo od posljedica izloženosti toplini, dok je drugo prevezeno u bolnicu i nalazi se u stabilnom stanju.

Hernandez je uhićena na mjestu događaja i suočava se s dvije optužnice za teško zlostavljanje djece i jednom za nenamjerno ubojstvo. Privedena je u zatvor uz jamčevinu od 110.000 dolara.

Na ulazu jedne male željezničke stanice u srcu grada, svakog dana, tačno u 16:45, sjedio je pas. Nije imao ogrlicu. Nije tražio hranu. Samo je gledao prema vratima voza koji je pristizao. Ljudi su ga nazvali Hachiko. Godinama su ga viđali kako sjedi tamo, ne miče, ne laje. Samo čeka. Neki su mu donosili vodu. Djeca su mu davala ime. Stariji su znali priču, ali su je pričali tiho, kao da se boje da bi istina mogla rasplakati čak i vrijeme. Hachiko je pripadao starijem čovjeku koji je svakog dana tim vozom dolazio s posla. Zajedno su prolazili parkom, dijelili komad hljeba i tišinu. Jednog dana, čovjek je otišao, ali se nije vratio. Srce mu je stalo između stanica. Pas nije znao šta je smrt. Znao je samo da nije došao. I zato je čekao. Svaki dan. Svake zime. Svakog ljeta. Jednog jutra, radnici su ga pronašli kako leži na istom mjestu. Mirno. Kao da je, napokon, čuo korake koje je čekao.

Na zidu stanice danas stoji mala ploča:
„Oni koji vole — ne zaboravljaju. A oni koji čekaju — nikada ne čekaju uzalud.“

Jer vjernost nije navika. Vjernost je srce koje zna gdje pripada.

PRIJAVA DJECE NA BESPLATNO LJETOVANJE

Dragi roditelji i skrbnici, otvorene su PRIJAVE programa "More je za svako dijete" za organizirano BESPLATNO LJETOVANJE, za djecu iz obitelji slabijeg imovinskog statusa!

Prijaviti dijete/djecu možete na ovom linku: https://forms.gle/xP671VLdK5PtuBG39

Program "More je za svako dijete" pokrenuo je i provodi Savez društava "Naša djeca" Hrvatske. Njime želimo, uz pomoć partnera i donatora, omogućiti organizirano besplatno ljetovanje, u obiteljskim hotelima na Jadranu, za djecu osnovnoškolskog uzrasta iz obitelji slabijeg imovinskog statusa.

Želja nam je svake sezone rasti i omogućiti besplatno ljetovanje što većem broju djece iz ranjive skupine!

Sezona 2025.:
Lokacija ljetovanja 1. grupe - Mali Lošinj, termin od 30. lipnja do 7. srpnja 2025., obiteljski hotel Vespera

Lokacija ljetovanja 2. grupe - Baška na Krku, termin 18. srpnja do 24. srpnja 2025., obiteljski hotel Sunny by Valamar ex. Corinthia.

Broj prijava je ograničen te će se djeca uključivati u program po redoslijedu prijava i po ispunjavanju kriterija za uključivanje u program s humanitarnom inicijativom.

Rok za prijave je 15. lipnja 2025. ili do popunjavanja mjesta!

Puno hvala na interesu i povjerenju, dragi roditelji i skrbnici!

Želja nam u suradnji s našim partnerima i donatorima, usrećiti što veći broj djece, iz ranjive skupine obitelji slabijeg imovinskog statusa, te ponovno stvoriti nezaboravne ljetne uspomene!

https://www.morejezasvakodijete.hr

[Je li Tito potpisao smrtnu presudu za desetke tisuća ljudi koji su tražili milost?]

U svibnju 1945. rat je u Europi bio službeno završen, ali za tisuće ljudi s prostora tadašnje Nezavisne Države Hrvatske – vojnike, civile, žene i djecu – agonija je tek počinjala. U očaju i strahu od dolaska partizana, krenuli su prema Bleiburgu, u nadi da će ih prihvatiti britanske snage. Umjesto spasa, dočekao ih je jedan od najmračnijih trenutaka hrvatske povijesti – Bleiburg i Križni put. U novoj epizodi podcasta projekta SNOVI, o toj temi razgovarali smo s dr. sc. Martinom Grahek Ravančić s Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu.

- Na putu prema Bleiburgu našle su se tri vojske. U najvećem omjeru to je vojska oružanih snaga NDH - objašnjava dr. Grahek Ravančić, koja se ovom temom intenzivno bavi već više od dva desetljeća.

Pored ustaške vojnice i domobranstva, koje su tada bile objedinjene, bile su prisutne i srpske i crnogorske četničke jedinice te slovenski domobrani. S njima i brojni civili, žene, djeca, starci.

Put je vodio od Zagreba prema Bleiburgu, preko Zidanog Mosta, Slovenj Gradeca i Dravograda. U početku, kaže dr. Grahek Ravančić, nije bilo nikakvih sukoba, ali već kod Celja počinju prvi problemi. Nastaje panika, usporenja, i konačno – potpuni kolaps. Jugoslavenska vojska, po izričitu naređenju Josipa Broza, zaokružuje neprijateljsku silu na povlačenju i odsijeca odstupnicu. Samo oni koji su do 12. svibnja uspjeli stići do Dravograda uspjeli su prijeći u savezničku zonu u Koruškoj. Za sve ostale – bio je to kraj nade.

Izdaja za pregovaračkim stolom
Nakon sloma dolazi trenutak pregovora. Jugoslaveni, Britanci i predstavnici NDH pokušavaju postići dogovor, ali već i simbolika ustaških uniformi pokazuje nesporazum jer Britanci ne razlikuju domobrane od ustaša, a atmosfera s prijateljske brzo prelazi u hladnu.

Jugoslavenska strana traži da im se svi zarobljenici izruče jer su to ljudi protiv kojih su se oni borili u ratu i oni zaslužuju njih preuzeti, objašnjava dr. Grahek Ravančić te dodaje da britanski general Scott odgovara bez previše uvijanja: „kamo mislite smjestiti izbjeglo mnoštvo u ratom razorenoj Europi?“ Pregovarači NDH predlažu da se pokušaju probiti dalje, no odgovor Britanaca bio je jasan - iskoristit će svoje snage koje imaju na raspolaganju i obračunati se sa svima koji su se smjestili na Bleiburškom polju – kaže dr. Grahek Ravančić.

Jedini „ustupak“ koji su uspjeli izvući bio je da se predaja ne provede odmah, već da počne ne za pola sata, nego za sat vremena, kako bi se stiglo obavijestiti vlastite jedinice. Britanci su Hrvate, domobrane i ustaše, gledali kao ljude koji su se tih četiri-pet godina rata borili na strani Trećeg Reicha.


Početak Križnog puta: Tko nije mogao trčati – bio je likvidiran
Tada počinje najstrašniji dio priče. Križni put – marš smrti koji je trajao tjednima. U početku je, kaže dr. Grahek Ravančić, postupanje bilo još koliko-toliko solidno jer su bili prisutni i pripadnici Britanske vojske, no čim su se povukli i kada je potpunu kontrolu nad zarobljeničkom kolonom uspostavila Jugoslavenska armija, tada su uistinu počela masovna zlostavljanja u Sloveniji. Najgore je bilo između Dravograda i Maribora gdje su zarobljenici bili prisiljeni trčati ukupno 180 kilometara.

- Tko god nije mogao pratiti taj tempo, tko je zaostajao, bio je likvidiran – kaže dr. Grahek Ravančić.

Pročitaj cijeli tekst članka:
https://www.vecernji.hr/vijesti/je-li-tito-potpisao-smrtnu-presudu-za-desetke-tisuca-ljudi-koji-su-trazili-milost-1861372

https://youtu.be/GJlh_zK5xPA?si=PGDLNU4F_COvaQIg