Postoje mjesta na koja se ne treba vraćati. Ne zato što su vrata zatvorena, nego zato što si na tim mjestima već jednom izgubio sebe. Postoje ljudi kojima se ne treba ponovno vraćati, razgovori koje ne treba ponovno otvarati, grijesi kojima ne treba ponovno davati prostor. Jer ponekad ono što nazivamo nostalgijom zapravo je samo zaborav boli kroz koju nas je Bog proveo.

Sjeti se koliko si puta plakao. Sjeti se noći kada nisi znao kako dalje. Sjeti se trenutka kada si rekao: „Bože, samo me izvuci odavde.“ I Bog te izvukao. Možda polako. Možda kroz ljude. Možda kroz gubitak. Možda kroz vrata koja su se zatvorila i koja si tada smatrao svojom najvećom nesrećom. A danas možda tek vidiš da je iza tih vrata bila propast od koje te Bog spašavao.

A onda se čovjek, zaboravljajući svoju ranu, počne vraćati onome što ju je otvorilo.

Krvi Kristova, sačuvaj me od toga da ponovno poželim ono od čega si me jednom oslobodila. Sačuvaj moje srce od lažne nostalgije. Daj mi snage da ne idealiziram ono što me uništavalo samo zato što mi je danas teško.

Jer nije svaka otvorena vrata blagoslov. Nisu svi ljudi kojima nedostajemo ljudi kojima se trebamo vratiti. I nije svaki osjećaj znak da trebamo krenuti natrag.

Ponekad je najveći čin vjere upravo nastaviti naprijed.

Ako te Bog jednom izvukao iz tame, nemoj ponovno paliti svijeću tamo gdje si gotovo izgubio život. Ako te izvukao iz grijeha, nemoj se s njim ponovno igrati. Ako te izvukao iz odnosa koji te uništavao, nemoj iz usamljenosti ponovno tražiti ono što te već jednom slomilo.

Pogledaj svoje ruke. Pogledaj svoj život. Pogledaj koliko si daleko došao. I zapamti: Krvlju Kristovom nisi spašen da bi se vraćao u ono iz čega si spašen. Spašen si da bi živio.

Zato danas napravi još jedan korak naprijed.

Ne vraćaj se.

Bog te nije izvukao iz toga da bi te ponovno gledao tamo.