NE TRAŽI SAMO BOŽJE DAROVE, NEGO SRCE KOJE ĆE MU OSTATI VJERNO
Želiš li da te Bog upotrijebi za svoje djelo? Želiš li svojim životom svjedočiti Evanđelje, služiti ljudima i donositi plodove vjere? Tada moraš biti spreman dopustiti Bogu da najprije oblikuje tvoje srce. Nije dovoljno željeti darove, priznanje ili uspjeh u onome što činimo za Gospodina. Potrebno je naučiti živjeti u vjernosti, poniznosti i ljubavi, čak i onda kada nas to nešto stoji.
Često molimo Boga da nam otvori vrata, ukloni prepreke i blagoslovi naše planove. Rjeđe ga molimo da nam pokaže što u nama treba promijeniti. Želimo da nas drugi prepoznaju po našim sposobnostima, a zaboravljamo da Bog gleda srce. Želimo učiniti nešto veliko, ali ponekad zanemarujemo male svakodnevne dužnosti u kojima se zapravo pokazuje naša vjernost. A upravo ondje počinje svetost: u spremnosti da činimo dobro i onda kada nas nitko ne vidi, da ostanemo pošteni kada bismo mogli proći lakšim putem i da ne napustimo Boga kada život ne ide onako kako smo očekivali.
Sveto pismo donosi nam ozbiljna upozorenja. Salomon je od Boga primio mudrost i izgradio hram u Jeruzalemu, ali se u starosti njegovo srce udaljilo od Gospodina. Šaul je bio pomazan za kralja, ali nije ostao poslušan Božjoj riječi. Samson je bio obdaren izvanrednom snagom, ali nije uvijek znao odgovorno živjeti svoj poziv. Njihove sudbine pokazuju da darovi sami po sebi ne jamče svetost. Čovjek može mnogo primiti, a ipak zanemariti svoj odnos s Bogom. Može biti sposoban, ugledan i uspješan, a izgubiti ono najvažnije ako prestane čuvati svoju savjest i živjeti u skladu s Božjom voljom.
Zato se nikada ne smijemo oslanjati samo na ono što smo nekoć primili od Boga. Vjera nije uspomena na jedan snažan duhovni trenutak, nego svakodnevni odgovor na njegovu ljubav. Nije dovoljno jednom izabrati dobro; potrebno je nastaviti ga birati. Nije dovoljno govoriti o Bogu; potrebno je dopustiti da se njegova riječ vidi u našim postupcima, odnosima i odlukama.
Pogledaj Josipa Egipatskog. Braća su ga prodala, završio je u ropstvu, a zbog lažne optužbe bio je bačen u tamnicu. Premda je nastojao postupati ispravno, nije bio pošteđen nepravde. Nije mogao razumjeti zašto mu se sve to događa, ali nije dopustio da ga tuđe zlo odvrati od dobra. Sveto pismo svjedoči da je Gospodin bio s njim i u njegovoj nevolji (Post 39,21). Josip nije znao kako će završiti njegova životna priča, ali nije morao znati budućnost da bi ostao vjeran.
Kada se poslije susreo s braćom koja su ga prodala, mogao je prepoznati da je Bog iz njihova zla izveo dobro i omogućio spasenje mnogih ljudi od gladi (Post 50,20). To ne znači da je Bog želio njihovu nepravdu ili da zlo postaje prihvatljivo ako iz njega poslije proizađe nešto dobro. Znači da ljudski grijeh ne može osujetiti Božju sposobnost da djeluje i da čovjeku otvori put prema životu. Božja providnost ne oslobađa nas odgovornosti za vlastite postupke, nego nam daje nadu da ni u najtežim okolnostima nismo prepušteni sami sebi.
Sličnu pouku vidimo u Davidovu životu. Samuel ga je pomazao za kralja, ali David nije odmah preuzeo kraljevsku vlast. Godinama je bježao pred Šaulom, skrivao se i živio u opasnosti. Kada je imao priliku ubiti čovjeka koji ga je progonio, nije htio nasiljem prisvojiti ono što mu je bilo obećano (1 Sam 24; 26). David je znao da se Božja volja ne smije ostvarivati sredstvima koja su protivna njegovoj riječi.
Koliko je to važno i za nas! Ne možemo činiti zlo kako bismo postigli dobro. Ne možemo opravdavati oholost velikim poslanjem, nepravdu željom za uspjehom ni povrjeđivanje drugih uvjerenjem da smo u pravu. Ako želimo služiti Bogu, moramo biti spremni dopustiti da on ispravlja i naše namjere, a ne samo da blagoslivlja naše postupke.
Ipak, ne treba svaku patnju smatrati znakom da nas Bog priprema za nešto veliko. Ponekad trpimo zbog vlastitih pogrešaka, ponekad zbog nepravde koju nam nanose drugi, a ponekad zbog bolesti i neizbježne ljudske krhkosti. Kršćanska vjera ne traži od nas da tražimo bol, da šutimo pred nepravdom ili da prihvaćamo nasilje kao nešto što moramo podnositi. Poziva nas da u svim okolnostima tražimo Božju blizinu, čuvamo dostojanstvo svakoga čovjeka i ne dopustimo da nas patnja odvoji od ljubavi.
Središte svega što vjerujemo i živimo jest Isus Krist. On nije samo primjer strpljivosti i hrabrosti, nego Sin Božji koji je za naše spasenje prihvatio križ, umro i uskrsnuo od mrtvih. Njegova žrtva pomirila nas je s Ocem i otvorila nam put u život vječni. Zato križ u kršćanstvu nije slavljenje boli, nego svjedočanstvo ljubavi koja ostaje vjerna do kraja i nade koju ni smrt ne može uništiti.
Kada Isus kaže: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom” (Mt 16,24), poziva nas da mu prepustimo prvo mjesto u svojem životu. Odreći se sebe znači odreći se grijeha, sebičnosti i oholosti, priznati vlastite pogreške i biti spreman promijeniti ono što nije u skladu s Evanđeljem. To ne znači prezirati sebe ili zanemarivati vlastito dostojanstvo, nego osloboditi srce od svega što nas udaljava od Boga i bližnjega.
Takvo se odricanje događa u svakodnevnom životu. Pokazuje se kada oprostimo, iako nas je netko povrijedio; kada priznamo da smo pogriješili; kada odbijemo nepoštenu korist; kada ostanemo vjerni bračnom obećanju; kada pošteno obavljamo svoj posao i kada služimo drugima bez potrebe za priznanjem. Za svećenika to znači vjerno služiti povjerenom narodu, a ne tražiti vlastitu slavu. Za roditelja znači ljubiti i odgajati djecu s odgovornošću i strpljivošću. Za svakoga kršćanina znači živjeti tako da se u njegovim riječima i djelima prepoznaje Krist.
U tome nam je potrebna Božja milost. Katolička vjera ne uči da se čovjek može vlastitim snagama učiniti svetim, nego da Bog prvi dolazi čovjeku ususret, daruje mu milost i poziva ga na suradnju. Po krštenju postajemo djeca Božja i članovi Crkve; u sakramentu pomirenja primamo oproštenje grijeha i milost obraćenja, a u euharistiji se sjedinjujemo s Kristom koji nas hrani svojim Tijelom i Krvlju. Zato duhovni život ne možemo svesti na osjećaje, lijepe misli ili povremene trenutke molitve. On traži trajno obraćenje, život od sakramenata i konkretnu ljubav prema ljudima.
Ne trebamo se bojati priznati da smo slabi. Problem nije u tome što čovjek ima slabosti, nego u tome što ih odbija priznati i dopustiti Bogu da ga mijenja. Svetost ne znači da nikada nećemo pasti, nego da ćemo, uz Božju pomoć, ustati, pokajati se i nastaviti hoditi putem Evanđelja. Bog od nas ne traži da glumimo savršenstvo, nego da mu otvorimo srce i budemo spremni na obraćenje.
Ako se sada nalaziš u razdoblju neizvjesnosti, ako tvoji napori nisu prepoznati ili ne vidiš rezultate svojih nastojanja, nemoj svoju vrijednost mjeriti uspjehom. Neke će plodove tvojega rada možda vidjeti drugi, a neke nikada nećeš upoznati. Važno je da ono što činiš bude u skladu s istinom i ljubavlju. Ne možeš uvijek birati okolnosti u kojima živiš, ali uz Božju milost možeš birati kako ćeš odgovoriti na njih. Možeš odbiti mržnju, čuvati vjeru i nastaviti činiti dobro, čak i kada ne dobivaš potvrdu koju si očekivao.
Svetost nije rezervirana za iznimne ljude ni za one koji obavljaju velike i vidljive službe. To je poziv svakoga krštenika. Ona se rađa kada čovjek prestane živjeti samo za sebe i počne svoj život promatrati kao dar koji treba staviti u službu Boga i bližnjih. Svet čovjek nije onaj koji misli da je bolji od drugih, nego onaj koji je sve svjesniji koliko mu je potrebno Božje milosrđe i koliko je pozvan ljubiti.
Sveti Pavao tu promjenu izražava riječima: „Ne živim više ja, nego živi u meni Krist” (Gal 2,20). To je cilj kršćanskoga života: ne izgubiti vlastitu osobnost, nego dopustiti Kristu da je preobrazi; ne postati bezosjećajan prema sebi i drugima, nego ljubiti čišće i slobodnije; ne tražiti patnju, nego ostati vjeran Bogu i onda kada ljubav zahtijeva žrtvu.
Zato nemoj tražiti samo da te Bog obdari, nego i da ti podari mudrost kako bi darove koristio na dobro. Nemoj težiti samo uspjehu u svojem poslanju, nego i vjernosti u načinu na koji ga ostvaruješ. Nemoj se pitati samo što još možeš učiniti za Boga, nego i što u tvojem životu treba promijeniti da bi mu još potpunije pripadao.
Najveći plod Božjega djelovanja u nama nije ljudsko priznanje, nego srce koje sve više postaje nalik Kristovu. To je srce koje služi bez oholosti, govori istinu bez mržnje, oprašta bez ponižavanja sebe i ostaje vjerno bez potrebe da se drugima dokazuje. Takav život ne uklanja sve teškoće, ali daje svemu što činimo dublji smisao: živimo iz Božje milosti, u zajedništvu s Kristom i u nadi vječnoga života.
Želiš li da te Bog upotrijebi za svoje djelo? Želiš li svojim životom svjedočiti Evanđelje, služiti ljudima i donositi plodove vjere? Tada moraš biti spreman dopustiti Bogu da najprije oblikuje tvoje srce. Nije dovoljno željeti darove, priznanje ili uspjeh u onome što činimo za Gospodina. Potrebno je naučiti živjeti u vjernosti, poniznosti i ljubavi, čak i onda kada nas to nešto stoji.
Često molimo Boga da nam otvori vrata, ukloni prepreke i blagoslovi naše planove. Rjeđe ga molimo da nam pokaže što u nama treba promijeniti. Želimo da nas drugi prepoznaju po našim sposobnostima, a zaboravljamo da Bog gleda srce. Želimo učiniti nešto veliko, ali ponekad zanemarujemo male svakodnevne dužnosti u kojima se zapravo pokazuje naša vjernost. A upravo ondje počinje svetost: u spremnosti da činimo dobro i onda kada nas nitko ne vidi, da ostanemo pošteni kada bismo mogli proći lakšim putem i da ne napustimo Boga kada život ne ide onako kako smo očekivali.
Sveto pismo donosi nam ozbiljna upozorenja. Salomon je od Boga primio mudrost i izgradio hram u Jeruzalemu, ali se u starosti njegovo srce udaljilo od Gospodina. Šaul je bio pomazan za kralja, ali nije ostao poslušan Božjoj riječi. Samson je bio obdaren izvanrednom snagom, ali nije uvijek znao odgovorno živjeti svoj poziv. Njihove sudbine pokazuju da darovi sami po sebi ne jamče svetost. Čovjek može mnogo primiti, a ipak zanemariti svoj odnos s Bogom. Može biti sposoban, ugledan i uspješan, a izgubiti ono najvažnije ako prestane čuvati svoju savjest i živjeti u skladu s Božjom voljom.
Zato se nikada ne smijemo oslanjati samo na ono što smo nekoć primili od Boga. Vjera nije uspomena na jedan snažan duhovni trenutak, nego svakodnevni odgovor na njegovu ljubav. Nije dovoljno jednom izabrati dobro; potrebno je nastaviti ga birati. Nije dovoljno govoriti o Bogu; potrebno je dopustiti da se njegova riječ vidi u našim postupcima, odnosima i odlukama.
Pogledaj Josipa Egipatskog. Braća su ga prodala, završio je u ropstvu, a zbog lažne optužbe bio je bačen u tamnicu. Premda je nastojao postupati ispravno, nije bio pošteđen nepravde. Nije mogao razumjeti zašto mu se sve to događa, ali nije dopustio da ga tuđe zlo odvrati od dobra. Sveto pismo svjedoči da je Gospodin bio s njim i u njegovoj nevolji (Post 39,21). Josip nije znao kako će završiti njegova životna priča, ali nije morao znati budućnost da bi ostao vjeran.
Kada se poslije susreo s braćom koja su ga prodala, mogao je prepoznati da je Bog iz njihova zla izveo dobro i omogućio spasenje mnogih ljudi od gladi (Post 50,20). To ne znači da je Bog želio njihovu nepravdu ili da zlo postaje prihvatljivo ako iz njega poslije proizađe nešto dobro. Znači da ljudski grijeh ne može osujetiti Božju sposobnost da djeluje i da čovjeku otvori put prema životu. Božja providnost ne oslobađa nas odgovornosti za vlastite postupke, nego nam daje nadu da ni u najtežim okolnostima nismo prepušteni sami sebi.
Sličnu pouku vidimo u Davidovu životu. Samuel ga je pomazao za kralja, ali David nije odmah preuzeo kraljevsku vlast. Godinama je bježao pred Šaulom, skrivao se i živio u opasnosti. Kada je imao priliku ubiti čovjeka koji ga je progonio, nije htio nasiljem prisvojiti ono što mu je bilo obećano (1 Sam 24; 26). David je znao da se Božja volja ne smije ostvarivati sredstvima koja su protivna njegovoj riječi.
Koliko je to važno i za nas! Ne možemo činiti zlo kako bismo postigli dobro. Ne možemo opravdavati oholost velikim poslanjem, nepravdu željom za uspjehom ni povrjeđivanje drugih uvjerenjem da smo u pravu. Ako želimo služiti Bogu, moramo biti spremni dopustiti da on ispravlja i naše namjere, a ne samo da blagoslivlja naše postupke.
Ipak, ne treba svaku patnju smatrati znakom da nas Bog priprema za nešto veliko. Ponekad trpimo zbog vlastitih pogrešaka, ponekad zbog nepravde koju nam nanose drugi, a ponekad zbog bolesti i neizbježne ljudske krhkosti. Kršćanska vjera ne traži od nas da tražimo bol, da šutimo pred nepravdom ili da prihvaćamo nasilje kao nešto što moramo podnositi. Poziva nas da u svim okolnostima tražimo Božju blizinu, čuvamo dostojanstvo svakoga čovjeka i ne dopustimo da nas patnja odvoji od ljubavi.
Središte svega što vjerujemo i živimo jest Isus Krist. On nije samo primjer strpljivosti i hrabrosti, nego Sin Božji koji je za naše spasenje prihvatio križ, umro i uskrsnuo od mrtvih. Njegova žrtva pomirila nas je s Ocem i otvorila nam put u život vječni. Zato križ u kršćanstvu nije slavljenje boli, nego svjedočanstvo ljubavi koja ostaje vjerna do kraja i nade koju ni smrt ne može uništiti.
Kada Isus kaže: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom” (Mt 16,24), poziva nas da mu prepustimo prvo mjesto u svojem životu. Odreći se sebe znači odreći se grijeha, sebičnosti i oholosti, priznati vlastite pogreške i biti spreman promijeniti ono što nije u skladu s Evanđeljem. To ne znači prezirati sebe ili zanemarivati vlastito dostojanstvo, nego osloboditi srce od svega što nas udaljava od Boga i bližnjega.
Takvo se odricanje događa u svakodnevnom životu. Pokazuje se kada oprostimo, iako nas je netko povrijedio; kada priznamo da smo pogriješili; kada odbijemo nepoštenu korist; kada ostanemo vjerni bračnom obećanju; kada pošteno obavljamo svoj posao i kada služimo drugima bez potrebe za priznanjem. Za svećenika to znači vjerno služiti povjerenom narodu, a ne tražiti vlastitu slavu. Za roditelja znači ljubiti i odgajati djecu s odgovornošću i strpljivošću. Za svakoga kršćanina znači živjeti tako da se u njegovim riječima i djelima prepoznaje Krist.
U tome nam je potrebna Božja milost. Katolička vjera ne uči da se čovjek može vlastitim snagama učiniti svetim, nego da Bog prvi dolazi čovjeku ususret, daruje mu milost i poziva ga na suradnju. Po krštenju postajemo djeca Božja i članovi Crkve; u sakramentu pomirenja primamo oproštenje grijeha i milost obraćenja, a u euharistiji se sjedinjujemo s Kristom koji nas hrani svojim Tijelom i Krvlju. Zato duhovni život ne možemo svesti na osjećaje, lijepe misli ili povremene trenutke molitve. On traži trajno obraćenje, život od sakramenata i konkretnu ljubav prema ljudima.
Ne trebamo se bojati priznati da smo slabi. Problem nije u tome što čovjek ima slabosti, nego u tome što ih odbija priznati i dopustiti Bogu da ga mijenja. Svetost ne znači da nikada nećemo pasti, nego da ćemo, uz Božju pomoć, ustati, pokajati se i nastaviti hoditi putem Evanđelja. Bog od nas ne traži da glumimo savršenstvo, nego da mu otvorimo srce i budemo spremni na obraćenje.
Ako se sada nalaziš u razdoblju neizvjesnosti, ako tvoji napori nisu prepoznati ili ne vidiš rezultate svojih nastojanja, nemoj svoju vrijednost mjeriti uspjehom. Neke će plodove tvojega rada možda vidjeti drugi, a neke nikada nećeš upoznati. Važno je da ono što činiš bude u skladu s istinom i ljubavlju. Ne možeš uvijek birati okolnosti u kojima živiš, ali uz Božju milost možeš birati kako ćeš odgovoriti na njih. Možeš odbiti mržnju, čuvati vjeru i nastaviti činiti dobro, čak i kada ne dobivaš potvrdu koju si očekivao.
Svetost nije rezervirana za iznimne ljude ni za one koji obavljaju velike i vidljive službe. To je poziv svakoga krštenika. Ona se rađa kada čovjek prestane živjeti samo za sebe i počne svoj život promatrati kao dar koji treba staviti u službu Boga i bližnjih. Svet čovjek nije onaj koji misli da je bolji od drugih, nego onaj koji je sve svjesniji koliko mu je potrebno Božje milosrđe i koliko je pozvan ljubiti.
Sveti Pavao tu promjenu izražava riječima: „Ne živim više ja, nego živi u meni Krist” (Gal 2,20). To je cilj kršćanskoga života: ne izgubiti vlastitu osobnost, nego dopustiti Kristu da je preobrazi; ne postati bezosjećajan prema sebi i drugima, nego ljubiti čišće i slobodnije; ne tražiti patnju, nego ostati vjeran Bogu i onda kada ljubav zahtijeva žrtvu.
Zato nemoj tražiti samo da te Bog obdari, nego i da ti podari mudrost kako bi darove koristio na dobro. Nemoj težiti samo uspjehu u svojem poslanju, nego i vjernosti u načinu na koji ga ostvaruješ. Nemoj se pitati samo što još možeš učiniti za Boga, nego i što u tvojem životu treba promijeniti da bi mu još potpunije pripadao.
Najveći plod Božjega djelovanja u nama nije ljudsko priznanje, nego srce koje sve više postaje nalik Kristovu. To je srce koje služi bez oholosti, govori istinu bez mržnje, oprašta bez ponižavanja sebe i ostaje vjerno bez potrebe da se drugima dokazuje. Takav život ne uklanja sve teškoće, ali daje svemu što činimo dublji smisao: živimo iz Božje milosti, u zajedništvu s Kristom i u nadi vječnoga života.
48 Zobrazení
