Hrvatska se povijest tumači na narativu onih koji su izvršili genocid ’45. „Nama je otpočetka bila potrebna lustracija totalitarističkih svjetonazora, ideologija i politika koji su zastupljeni u hrvatskom društvu, čemu se otpočetka suprotstavljaju hrvatske društvene elite, naročito u prosvjeti i medijima“, drži Vukušić. Razgovarao: Josip Vričko, Katolički tjednik Bože Vukušić rođen je 10. travnja 1962. u Šestanovcu gdje je završio osnovnu školu. U Zagrebu je završio srednju školu, a u Splitu započeo studij na Kemijsko-tehnološkom fakultetu. Novinarstvom se počeo baviti pišući za splitsku Omladinsku iskru, zagrebački Polet i beogradsku Mladost. U travnju 1983. prekinuo je studij i otišao u SR Njemačku gdje je zatražio politički azil i počeo surađivati u emigrantskom dvotjedniku Nova Hrvatska. Nakon što je Udba likvidirala Stjepana Đurekovića, nastupio je novi ciklus podzemnog rata između jugoslavenske tajne policije i organizacija hrvatskog iseljeništva. Vukušić je uhićen i optužen za organiziranje protuudbaškog udara u kome je 7. kolovoza 1983. u Karlsruheu smrtno stradao jedan Udbin agent. Tri godine je proveo u samici istražnog zatvora Stammheim pokraj Stuttgarta, a na kraju je osuđen na doživotnu robiju. Predsjednik Hrvatskog državotvornog pokreta Nikola Štedul imenovao ga je 1987. pročelnikom Odjela za politička i načelna pitanja. U toj ulozi, pod geslom Ususret neovisnoj hrvatskoj državi, preradio je Statut i Program HDP-a te zagovarao potporu domovinskom nacionalno-osloboditeljskom pokretu koga je predvodio dr. Franjo Tuđman. Vukušić je na zahtjev Hrvatskog društva političkih zatvorenika oslobođen 16. ožujka 1991. – nakon sedam godina i osam mjeseci zatvoreništva – te se vratio u Domovinu. U kolovozu 1991. pristupio je Zboru narodne garde kao zapovjednik Postrojbe za posebne namjene, a potom je radio u Službi za zaštitu ustavnog poretka i Hrvatskoj izvještajnoj službi. Od studenog 1994. do svibnja 2002. radio je u državnoj Komisiji za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Drugog svjetskog rata RH. Kao službenik Komisije – ali i kao dopredsjednik Kluba hrvatskih povratnika iz iseljeništva, komu je 1997. bio jedan od utemeljitelja – vodio je prikupljanje dokumentacije i podataka o likvidacijama hrvatskih političkih emigranata te prijenos njihovih posmrtnih ostataka u Domovinu. Kao službenik Hrvatskog sabora od 1998. do 2006. koordinirao je pripreme komemoracija za žrtve Bleiburške tragedije i Križnog puta hrvatskog naroda, a tu dužnost obavlja i danas kao član vodstva Počasnog bleiburškog voda (PBV). U toj je ulozi, uz ino, vodio kupnju zemljišta na Bleiburškom polju (2004./2005./2007.), kao i obnovu i dogradnju spomenika (2005.) te izgradnju kapele u spomen na žrtve Bleiburške tragedije (2007.) i Hrvatskog vojnog groblja (2010.). Autor je, suautor i urednik više publicističkih bestselera na temu djelovanja jugoslavenskih tajnih službi te Bleiburške tragedije i Križnog puta hrvatskog naroda. Predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman odlikovao ga je Spomenicom domovinske zahvalnosti, Spomenicom Domovinskog rata i Redom hrvatskoga trolista. Povod za razgovor s gospodinom Vukušićem obilježavanje je 80. obljetnice Bleiburške tragedije i Križnog puta hrvatskog naroda u svibnju 1945., koje se i ove godine održava pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora i u suorganizaciji u liturgijskom dijelu Hrvatske biskupske konferencije. Tradicionalno, potkraj ožujka u Hrvatskom saboru upriličen je dogovor o obilježavanju 80. obljetnice Bleiburške tragedije i Križnog puta hrvatskog naroda. I ove – jubilarne – godine žrtve komunističkih osvetnika komemorirat će se po „postkorona scenariju“. Slijedom čega se stječe dojam kako se (pomalo) odustaje od Bleiburškog polja? Počasni bleiburški vod ne odustaje od tradicije da se središnja komemoracija za žrtve Bleiburške tragedije i Križnog puta hrvatskog naroda održava na Bleiburškom polju. Međutim, dvije godine komemoraciju na Bleiburškom polju nije bilo moguće organizirati zbog propisa uslijed korona pandemije, a zatim još dvije godine jer nam je zemljište na Bleiburškom polju bilo oduzeto, bolje rečeno ukradeno. Tak prošle godine uspjeli smo u sudskom postupku zemljište vratiti u stopostotno vlasništvo naše Udruge. U međuvremenu su lokalne austrijske vlasti u Koruškoj donijele Rješenje da komemoraciju na Bleiburškom polju neće smatrati vjerskim događajem, nego javnim okupljanjem za koje je potrebna posebna dozvola. A austrijski Parlament je donio propis, odnosno Rezoluciju kojom je odluka o dozvoli za održavanje komemoracije dana u ruke ministra unutarnjih poslova. A u ime vladajuće koalicije u Beču više puta je javno naznačeno da nam takvu dozvolu neće izdati. Zbog toga Počasni bleiburški vod upravo priprema tužbu austrijskom Ustavnom sudu za poništenje te Rezolucije. U kontekstu prethodnoga, valja podsjetiti kako je, usred austrijskih, čak i prijetnji, zbog komemoracije na Bleiburgu, biskup Mile Bogović 2019., na Dan hrvatskih mučenika, s Udbine uputio otvoreno pismo u kome aktualizira i pitanje Svehrvatskog groba ili grobalja koji ide/u uz Crkvu hrvatskih mučenika na Udbini. Poznat je, međutim, stav Počasnog bleiburškog voda (PBV) kako nikad neće odustati od povratka na mjesto koje je uistinu prva postaja križnog puta hrvatskog stradanja. Nakon onemogućavanja komemoracije na Bleiburškom polju, komemoracija se održavala uz Crkvu hrvatskih mučenika na Udbini. Međutim, odaziv je bio slab – obje godine okupilo se manje od po tisuću hodočasnika. Zajednički zaključak unutar HBK-a i PBV-a bio je da Udbina nije prihvaćena kao zamjena za Bleiburško polje. Zato je na prijedlog HBK-a komemoracija premještena na Macelj. Prošle dvije godine tamo se okupilo oko po dvije tisuće hodočasnika, što je također daleko od broja hodočasnika koji se okupljao na Bleiburškom polju – od deset do pedeset tisuća. https://www.braniteljski-portal.hr/hrvatska-se-povijest-tumaci-na-narativu-onih-koji-su-izvrsili-genocid-45/