ZAŠTO SU SRBI IZ "KRAJINE" OTIŠLI TIJEKOM OPERACIJE OLUJA?
Što je prethodilo Oluji? (1991. – 1995.)
Srpsko pobunjeničko vodstvo u Kninu pune je četiri godine odbijalo svaku mogućnost mirne reintegracije u ustavno-pravni poredak RH.
Odbili su čak i Plan Z-4, koji im je nudio iznimno visoku autonomiju (vlastitu zastavu, novac, policiju i parlament).
Unatoč nastojanjima hrvatskih vlasti da zadrže civilno stanovništvo u zapadnoj Slavoniji te ocjenama UN-a i Human Rights Watcha da je operacija Bljesak u svibnju 1995. izvedena profesionalno i uz poštivanje ratnog prava, srpsko vodstvo inzistiralo je na evakuaciji civila.
To je pokazalo uzorak koji će se ponoviti u Oluji:vodstvo pobunjenih Srba radije je biralo masovni odlazak nego život u samostalnoj Hrvatskoj.
U srpnju 1995. srpske snage zauzimaju Srebrenicu i Žepu te pokreću žestoku združenu ofenzivu na bihaćku enklavu. Da je Bihać pao, stvorio bi se ogroman, spojen srpski teritorij od Knina do Beograda, što bi Hrvatskoj dramatično otežalo oslobađanje svojih područja.
Zbog prijetnje katastrofe u Bihaću, predsjednici Tuđman i Izetbegović potpisuju Splitski sporazum. Snage Hrvatske vojske (HV) i HVO-a pod zapovjedništvom generala Gotovine krajem srpnja 1995. oslobađaju Bosansko Grahovo i Glamoč u operaciji Ljeto '95. Time je presječena glavna prometnica Knin–Banja Luka, a Knin je ostao praktički izoliran. Jedini preostali cestovni pravac za izlaz iz Knina vodio je preko malog sela Otrića.
Taktičko iznenađenje generala Gotovine
Srpsko vojno zapovjedništvo (na čelu s generalom Milom Mrkšićem) i general Ratko Mladić očekivali su hrvatski napad u Sektoru Sjever (kako bi se "Krajina" presjekla napola) i spremali su protunapad ("Operaciju Vaganj 95") kako bi povratili Grahovo.
Prema originalnom brijunskom planu od 31. srpnja, Gotovinine snage trebale su imati samo ulogu varke. Međutim, 3. kolovoza 1995. general Gotovina od predsjednika Tuđmana traži i dobiva odobrenje za potpunu promjenu plana: umjesto sporedne uloge, 4. i 7. gardijska brigada pokreću izravan, silovit udar prema Kninu; udar nije išao očekivanim cestovnim pravcima, nego preko masiva planine Dinare (pravac Crvena zemlja) – terena na kojem srpska vojska uopće nije očekivala tenkove i tešku mehanizaciju; srpske obavještajne službe bile su potpuno iznenađene. General Mrkšić je na suđenju u Haagu sam potvrdio da ih je Gotovinin napad s Dinare zatekao nespremne jer su sve snage usmjerili na obranu sjevernih sektora.
Značaj sela Otrić i zapovijed o evakuaciji (4. kolovoza)
Prvog dana Oluje (4. kolovoza) srpske obrambene linije na većini bojišta pružale su jak otpor. Međutim, proboj HV-a s Dinare i napredovanje Specijalne policije RH preko Velebita stvorili su neposrednu opasnost: spajanje hrvatskih snaga kod sela Otrić. Pad Otrića značio bi potpuno zatvaranje obruča i okruženje cjelokupne vojske i stanovništva u južnom dijelu "Krajine". Suočeni s prijetnjom okruženja, srpski čelnici donose ključne odluke:
16:30 sati: Milan Martić, Mile Mrkšić i Milan Babić telefonski dogovaraju izvlačenje civila.
17:10 sati: Milan Martić službeno potpisuje Naredbu o evakuaciji civilnog stanovništva iz općina Knin, Benkovac, Obrovac, Drniš i Gračac.
18:00 sati: predstavnici srpske vojske sastaju se s UN-om i traže gorivo za prijevoz oko 32.000 ljudi prema Bosni i Hercegovini.
Navečer, 4. kolovoza: naredba o evakuaciji emitira se na lokalnom radiju.
Čim su vojnici na bojišnici doznali da im se obitelji evakuiraju, napustili su obrambene položaje kako bi pomogli svojim obiteljima u povlačenju. To je dovelo do potpunog kolapsa srpske obrane i raspada zapovjednog lanca, pa je Hrvatska vojska već 5. kolovoza u 9:45 sati ušla u prazan Knin.
Što kažu dokumenti, a što Milošević?
Mišetić ističe i tajni zapisnik sa sjednice Vrhovnog savjeta obrane SR Jugoslavije od 14. kolovoza 1995., na kojoj je Slobodan Milošević osobno optužio krajiško vodstvo za rasulo: "Pitanje je tko je zapravo donio odluku da rukovodstvo Krajine napusti Krajinu? Odluka je donesena koja je izazvala egzodus... Pobjegli su kao zečevi, a imali su sve uvjete da se brane!"
Sažetak činjenica:
1. Hrvatska vojska nije upotrijebila silu kako bi protjerala srpsko stanovništvo niti je granatiranje Knina uzrokovao paniku (UN je na cjelodnevnim izvješćima potvrdio da u samom gradu nije bilo poginulih civila od topništva).
2. Odluku o masovnoj evakuaciji donijelo je vlastito srpsko političko i vojno vodstvo (Martić i Mrkšić) zbog straha od vojnog okruženja kod Otrića.
3. Brza i briljantna vojna taktička izmjena generala Gotovine na Dinari potpuno je izbacila iz stroja pripremljene planove srpske vojske i odlučila tijek operacije Oluja.
Što je prethodilo Oluji? (1991. – 1995.)
Srpsko pobunjeničko vodstvo u Kninu pune je četiri godine odbijalo svaku mogućnost mirne reintegracije u ustavno-pravni poredak RH.
Odbili su čak i Plan Z-4, koji im je nudio iznimno visoku autonomiju (vlastitu zastavu, novac, policiju i parlament).
Unatoč nastojanjima hrvatskih vlasti da zadrže civilno stanovništvo u zapadnoj Slavoniji te ocjenama UN-a i Human Rights Watcha da je operacija Bljesak u svibnju 1995. izvedena profesionalno i uz poštivanje ratnog prava, srpsko vodstvo inzistiralo je na evakuaciji civila.
To je pokazalo uzorak koji će se ponoviti u Oluji:vodstvo pobunjenih Srba radije je biralo masovni odlazak nego život u samostalnoj Hrvatskoj.
U srpnju 1995. srpske snage zauzimaju Srebrenicu i Žepu te pokreću žestoku združenu ofenzivu na bihaćku enklavu. Da je Bihać pao, stvorio bi se ogroman, spojen srpski teritorij od Knina do Beograda, što bi Hrvatskoj dramatično otežalo oslobađanje svojih područja.
Zbog prijetnje katastrofe u Bihaću, predsjednici Tuđman i Izetbegović potpisuju Splitski sporazum. Snage Hrvatske vojske (HV) i HVO-a pod zapovjedništvom generala Gotovine krajem srpnja 1995. oslobađaju Bosansko Grahovo i Glamoč u operaciji Ljeto '95. Time je presječena glavna prometnica Knin–Banja Luka, a Knin je ostao praktički izoliran. Jedini preostali cestovni pravac za izlaz iz Knina vodio je preko malog sela Otrića.
Taktičko iznenađenje generala Gotovine
Srpsko vojno zapovjedništvo (na čelu s generalom Milom Mrkšićem) i general Ratko Mladić očekivali su hrvatski napad u Sektoru Sjever (kako bi se "Krajina" presjekla napola) i spremali su protunapad ("Operaciju Vaganj 95") kako bi povratili Grahovo.
Prema originalnom brijunskom planu od 31. srpnja, Gotovinine snage trebale su imati samo ulogu varke. Međutim, 3. kolovoza 1995. general Gotovina od predsjednika Tuđmana traži i dobiva odobrenje za potpunu promjenu plana: umjesto sporedne uloge, 4. i 7. gardijska brigada pokreću izravan, silovit udar prema Kninu; udar nije išao očekivanim cestovnim pravcima, nego preko masiva planine Dinare (pravac Crvena zemlja) – terena na kojem srpska vojska uopće nije očekivala tenkove i tešku mehanizaciju; srpske obavještajne službe bile su potpuno iznenađene. General Mrkšić je na suđenju u Haagu sam potvrdio da ih je Gotovinin napad s Dinare zatekao nespremne jer su sve snage usmjerili na obranu sjevernih sektora.
Značaj sela Otrić i zapovijed o evakuaciji (4. kolovoza)
Prvog dana Oluje (4. kolovoza) srpske obrambene linije na većini bojišta pružale su jak otpor. Međutim, proboj HV-a s Dinare i napredovanje Specijalne policije RH preko Velebita stvorili su neposrednu opasnost: spajanje hrvatskih snaga kod sela Otrić. Pad Otrića značio bi potpuno zatvaranje obruča i okruženje cjelokupne vojske i stanovništva u južnom dijelu "Krajine". Suočeni s prijetnjom okruženja, srpski čelnici donose ključne odluke:
16:30 sati: Milan Martić, Mile Mrkšić i Milan Babić telefonski dogovaraju izvlačenje civila.
17:10 sati: Milan Martić službeno potpisuje Naredbu o evakuaciji civilnog stanovništva iz općina Knin, Benkovac, Obrovac, Drniš i Gračac.
18:00 sati: predstavnici srpske vojske sastaju se s UN-om i traže gorivo za prijevoz oko 32.000 ljudi prema Bosni i Hercegovini.
Navečer, 4. kolovoza: naredba o evakuaciji emitira se na lokalnom radiju.
Čim su vojnici na bojišnici doznali da im se obitelji evakuiraju, napustili su obrambene položaje kako bi pomogli svojim obiteljima u povlačenju. To je dovelo do potpunog kolapsa srpske obrane i raspada zapovjednog lanca, pa je Hrvatska vojska već 5. kolovoza u 9:45 sati ušla u prazan Knin.
Što kažu dokumenti, a što Milošević?
Mišetić ističe i tajni zapisnik sa sjednice Vrhovnog savjeta obrane SR Jugoslavije od 14. kolovoza 1995., na kojoj je Slobodan Milošević osobno optužio krajiško vodstvo za rasulo: "Pitanje je tko je zapravo donio odluku da rukovodstvo Krajine napusti Krajinu? Odluka je donesena koja je izazvala egzodus... Pobjegli su kao zečevi, a imali su sve uvjete da se brane!"
Sažetak činjenica:
1. Hrvatska vojska nije upotrijebila silu kako bi protjerala srpsko stanovništvo niti je granatiranje Knina uzrokovao paniku (UN je na cjelodnevnim izvješćima potvrdio da u samom gradu nije bilo poginulih civila od topništva).
2. Odluku o masovnoj evakuaciji donijelo je vlastito srpsko političko i vojno vodstvo (Martić i Mrkšić) zbog straha od vojnog okruženja kod Otrića.
3. Brza i briljantna vojna taktička izmjena generala Gotovine na Dinari potpuno je izbacila iz stroja pripremljene planove srpske vojske i odlučila tijek operacije Oluja.
ZAŠTO SU SRBI IZ "KRAJINE" OTIŠLI TIJEKOM OPERACIJE OLUJA?
Što je prethodilo Oluji? (1991. – 1995.)
Srpsko pobunjeničko vodstvo u Kninu pune je četiri godine odbijalo svaku mogućnost mirne reintegracije u ustavno-pravni poredak RH.
Odbili su čak i Plan Z-4, koji im je nudio iznimno visoku autonomiju (vlastitu zastavu, novac, policiju i parlament).
Unatoč nastojanjima hrvatskih vlasti da zadrže civilno stanovništvo u zapadnoj Slavoniji te ocjenama UN-a i Human Rights Watcha da je operacija Bljesak u svibnju 1995. izvedena profesionalno i uz poštivanje ratnog prava, srpsko vodstvo inzistiralo je na evakuaciji civila.
To je pokazalo uzorak koji će se ponoviti u Oluji:vodstvo pobunjenih Srba radije je biralo masovni odlazak nego život u samostalnoj Hrvatskoj.
U srpnju 1995. srpske snage zauzimaju Srebrenicu i Žepu te pokreću žestoku združenu ofenzivu na bihaćku enklavu. Da je Bihać pao, stvorio bi se ogroman, spojen srpski teritorij od Knina do Beograda, što bi Hrvatskoj dramatično otežalo oslobađanje svojih područja.
Zbog prijetnje katastrofe u Bihaću, predsjednici Tuđman i Izetbegović potpisuju Splitski sporazum. Snage Hrvatske vojske (HV) i HVO-a pod zapovjedništvom generala Gotovine krajem srpnja 1995. oslobađaju Bosansko Grahovo i Glamoč u operaciji Ljeto '95. Time je presječena glavna prometnica Knin–Banja Luka, a Knin je ostao praktički izoliran. Jedini preostali cestovni pravac za izlaz iz Knina vodio je preko malog sela Otrića.
Taktičko iznenađenje generala Gotovine
Srpsko vojno zapovjedništvo (na čelu s generalom Milom Mrkšićem) i general Ratko Mladić očekivali su hrvatski napad u Sektoru Sjever (kako bi se "Krajina" presjekla napola) i spremali su protunapad ("Operaciju Vaganj 95") kako bi povratili Grahovo.
Prema originalnom brijunskom planu od 31. srpnja, Gotovinine snage trebale su imati samo ulogu varke. Međutim, 3. kolovoza 1995. general Gotovina od predsjednika Tuđmana traži i dobiva odobrenje za potpunu promjenu plana: umjesto sporedne uloge, 4. i 7. gardijska brigada pokreću izravan, silovit udar prema Kninu; udar nije išao očekivanim cestovnim pravcima, nego preko masiva planine Dinare (pravac Crvena zemlja) – terena na kojem srpska vojska uopće nije očekivala tenkove i tešku mehanizaciju; srpske obavještajne službe bile su potpuno iznenađene. General Mrkšić je na suđenju u Haagu sam potvrdio da ih je Gotovinin napad s Dinare zatekao nespremne jer su sve snage usmjerili na obranu sjevernih sektora.
Značaj sela Otrić i zapovijed o evakuaciji (4. kolovoza)
Prvog dana Oluje (4. kolovoza) srpske obrambene linije na većini bojišta pružale su jak otpor. Međutim, proboj HV-a s Dinare i napredovanje Specijalne policije RH preko Velebita stvorili su neposrednu opasnost: spajanje hrvatskih snaga kod sela Otrić. Pad Otrića značio bi potpuno zatvaranje obruča i okruženje cjelokupne vojske i stanovništva u južnom dijelu "Krajine". Suočeni s prijetnjom okruženja, srpski čelnici donose ključne odluke:
16:30 sati: Milan Martić, Mile Mrkšić i Milan Babić telefonski dogovaraju izvlačenje civila.
17:10 sati: Milan Martić službeno potpisuje Naredbu o evakuaciji civilnog stanovništva iz općina Knin, Benkovac, Obrovac, Drniš i Gračac.
18:00 sati: predstavnici srpske vojske sastaju se s UN-om i traže gorivo za prijevoz oko 32.000 ljudi prema Bosni i Hercegovini.
Navečer, 4. kolovoza: naredba o evakuaciji emitira se na lokalnom radiju.
Čim su vojnici na bojišnici doznali da im se obitelji evakuiraju, napustili su obrambene položaje kako bi pomogli svojim obiteljima u povlačenju. To je dovelo do potpunog kolapsa srpske obrane i raspada zapovjednog lanca, pa je Hrvatska vojska već 5. kolovoza u 9:45 sati ušla u prazan Knin.
Što kažu dokumenti, a što Milošević?
Mišetić ističe i tajni zapisnik sa sjednice Vrhovnog savjeta obrane SR Jugoslavije od 14. kolovoza 1995., na kojoj je Slobodan Milošević osobno optužio krajiško vodstvo za rasulo: "Pitanje je tko je zapravo donio odluku da rukovodstvo Krajine napusti Krajinu? Odluka je donesena koja je izazvala egzodus... Pobjegli su kao zečevi, a imali su sve uvjete da se brane!"
Sažetak činjenica:
1. Hrvatska vojska nije upotrijebila silu kako bi protjerala srpsko stanovništvo niti je granatiranje Knina uzrokovao paniku (UN je na cjelodnevnim izvješćima potvrdio da u samom gradu nije bilo poginulih civila od topništva).
2. Odluku o masovnoj evakuaciji donijelo je vlastito srpsko političko i vojno vodstvo (Martić i Mrkšić) zbog straha od vojnog okruženja kod Otrića.
3. Brza i briljantna vojna taktička izmjena generala Gotovine na Dinari potpuno je izbacila iz stroja pripremljene planove srpske vojske i odlučila tijek operacije Oluja.
English
Arabic
French
Spanish
Portuguese
Deutsch
Turkish
Dutch
Italiano
Russian
Romaian
Greek
Hrvatski
Cehoslowakia
