Idemo ponovo! Dalija Orešković je u Hrvatskom saboru ponovno pokazala pravo lice jednog dijela naše ljevice. I vrijedi je pažljivo slušati - jer ona glasno izgovara ono što većina njih misli, ali se obično ne usuđuju reći naglas, znajući da bi time potpuno izgubili kredibilitet. Ljevica na svaki način pokušava sistematski delegitimizirati Domovinski rat i hrvatski identitet. To nije mirotvorstvo. To je mržnja prema Hrvatskoj, umotana u lažni humanizam i moralnu superiornost.


Dalija Orešković ovim govorom ne promovira mir. Ona aktivno gradi narativ u kojem su Hrvati vječni krivci, a Srbi vječne žrtve - čak i kada su bili na strani agresora koji je okupirao trećinu zemlje, razarao Vukovar i protjerivao civile. To je klasična lijeva strategija: kroz lažnu toleranciju i selektivni "antifašizam" (koji u praksi često služi kao paravan za nostalgiju prema komunističkoj diktaturi) rušiti hrvatski nacionalni ponos i legitimitet naše pobjede.


Za gospođu su ratne budnice poput "Bojne Čavoglave" i "Kninske kraljice" najgore fašističko domoljublje. "Kninska kraljica" nije nikakav poziv na mržnju, nego trijumfalna ratna pjesma o oslobođenju Knina - drevnog hrvatskog kraljevskog grada koji je četiri godine bio glavni grad srpske okupacijske paradržave. Pjesma poručuje da okupator neće vječno držati hrvatsku zemlju. Poruka koju mnogi na ljevici nikad nisu probavili: Hrvatska je pobijedila.


Isti ljudi koji će s nostalgijom pjevati partizanske pjesme prepune krvavih stihova protiv "bandita" i "izdajnika" - odjednom se užasavaju nad hrvatskim ratnim pjesmama iz 90-ih. Ta licemjernost razotkriva s kakvim ljudima imamo posla: s onima kojima smeta hrvatska pobjeda, a ne smeta komunistički teror ili velikosrpska agresija.


Nevjerojatno je da se to uopće mora naglašavati, ali Hrvatska ima potpuno pravo slaviti svoje branitelje, pjevati svoje pjesme i sjećati se svojih žrtava. Domovinski rat nije "stvar prošlosti" koju treba zaboraviti - on je temelj naše slobode i državnosti.


Tko ga pljuje, taj pljuje po Hrvatskoj.