TRAGEDIJA U JANKOMIRU U SVJETLU NOVIH SAZNANJA
Jutrošnju izjavu o tragediji u Psihijatrijskoj bolnici "Sveti Ivan" (popularno: Jankomir) dao sam sa uspomenama na tu instituciju dok su je vodili dr. Mate Mihanović i prof.dr. Igor Filipčić.
Takoɗer, kao svaki zdravstveni djelatnik, već duže vrijeme sam frustriran razinom agresije koja se prema nama ispoljava na gotovo svakodnevnoj razini.
Međutim, nakon pažljive analize fotografija i činjenica koje su mediji danas objavili o slučaju Kristiana Josipa Periša mogu zaključiti samo jedno:
Jankomir nije više ono što je bio.
Po dostupnim fotografijama i popratnom tekstu ne vidi se što je prethodilo onakovoj reakciji tehničara i osoblja, ali je posve razvidan potpuni nedostatak službene hijerarhije i zapovjedna obveza lječničkog kadra, kao i nepoštivanje elementarnih medicinskih kriznih protokola.
Rezultat je tu - jedan mrtav pacijent za kojega detaljna istraga mora ustanoviti točan uzrok smrti, uz zastrašujuću činjenicu da uprava bolnice tjednima nije reagirala na pravi način.
Kao psihijatar sa trideset godina prakse i stotinama sati kriznih dežurstava zaključiti ću na sljedeći način:
Medicina ne trpi podobne, ona zahtijeva sposobne i stručne: od razine odjelnog liječnika, preko ravnatelja bolnica, šefova cehovskih udruga, sve do vrha ministarstva zdravstva.
U protivnome ovakove tragedije postaju pravilo, a ne slučaj.
Jutrošnju izjavu o tragediji u Psihijatrijskoj bolnici "Sveti Ivan" (popularno: Jankomir) dao sam sa uspomenama na tu instituciju dok su je vodili dr. Mate Mihanović i prof.dr. Igor Filipčić.
Takoɗer, kao svaki zdravstveni djelatnik, već duže vrijeme sam frustriran razinom agresije koja se prema nama ispoljava na gotovo svakodnevnoj razini.
Međutim, nakon pažljive analize fotografija i činjenica koje su mediji danas objavili o slučaju Kristiana Josipa Periša mogu zaključiti samo jedno:
Jankomir nije više ono što je bio.
Po dostupnim fotografijama i popratnom tekstu ne vidi se što je prethodilo onakovoj reakciji tehničara i osoblja, ali je posve razvidan potpuni nedostatak službene hijerarhije i zapovjedna obveza lječničkog kadra, kao i nepoštivanje elementarnih medicinskih kriznih protokola.
Rezultat je tu - jedan mrtav pacijent za kojega detaljna istraga mora ustanoviti točan uzrok smrti, uz zastrašujuću činjenicu da uprava bolnice tjednima nije reagirala na pravi način.
Kao psihijatar sa trideset godina prakse i stotinama sati kriznih dežurstava zaključiti ću na sljedeći način:
Medicina ne trpi podobne, ona zahtijeva sposobne i stručne: od razine odjelnog liječnika, preko ravnatelja bolnica, šefova cehovskih udruga, sve do vrha ministarstva zdravstva.
U protivnome ovakove tragedije postaju pravilo, a ne slučaj.
11 Просмотры
