Cesta Brtonigla - Fiorini u Istri.
Video: Sergio Cinghiale

Dok je „Titanic” polako tonuo u ledene vode sjevernog Atlantika, usred panike, krikova i očaja, iz dubine broda izronila je mirna silueta — pekar.
Nije imao časničku uniformu. Nije nosio oznake. Nije imao zviždaljku ni vlast.
To je bio Charles Joughin — glavni pekar „Titanica”.

Dok su se drugi borili za preživljavanje, on je mislio na to kako pomoći drugima.
Skupljao je kruh za čamce za spašavanje. Pomagao je ženama i djeci da uđu.
Odlučno je poticao one koji su se dvoumili.

A kad više nije bilo nijednog čamca — nije pokušao pronaći mjesto za sebe.
Prepustio ga je drugima. I ostao.

Vratio se u svoju kabinu. Natočio si viski. I čekao.

U 2:20 ujutro čelični kolos nestao je pod valovima. Joughin je pao u ledeni ocean. Proveo je u vodi više od dva sata — i preživio.

Kasnije je govorio da nije osjećao strah. Nije paničario. Čak ni hladnoća nije bila tako nepodnošljiva.
Je li ga viski spasio? Ne nužno. Alkohol zapravo ubrzava pothlađivanje.
Ono što ga je doista održalo na životu bio je mir, snaga duha, navika da se ne predaje — i tijelo očvrsnuto godinama fizičkog rada.

Te noći nije držao herojske govore. Nije tražio pozornost.
Jednostavno je bio ono što jest: pekar.
Čovjek koji je pekao kruh. I činio dobro.

Jer u najmračnijim trenucima ne svijetli uvijek onaj koji najglasnije viče.
Ponekad su pravi junaci oni koji u tišini ostaju korisni.
I drže se na površini.

#Dubrovnik #vrijeme

Jedan od najvažnijih hrvatskih konzervativnih novinara Tihomir Dujmović na Facebooku je objavio objavu povodom Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, Dana hrvatskih branitelja i 30. obljetnice VRO Oluja.

"HRVATSKI HEROJI, HVALA VAM!

U samu zoru današnjeg dana, prije 30 godina svanula je toliko čekana sloboda hrvatskom narodu. Sa prvim zracima sunca zagrmjeli su hrvatski topovi i otjerali agresorsku bandu koja je četiri godine ubijala Hrvate na okupiranom hrvatskom tlu, koja je htjela oteti dio Hrvatske i pripojiti je Srbiji, dok je prije toga svaku Jugoslaviju pretvarala u veliku Srbiju, stvarajuci kraljevsku poziciju upravo za hrvatske Srbe.

“ Oni su, hrvatski Srbi, a ne Srbijanci bili glavna poluga Titovoj vlasti”, učio me pred 35 godina veliki Ante Ciliga upirući prstom u centralne vojne i obavještajne službe koje je baš njima Tito davao.

Komunist, nota bene ljevičar, ali Hrvat, sjajni Ante Ciliga! Žurim reci da to ne vrijedi za sve hrvatske Srbe, njih je gotovo devet tisuca bilo u redovima hrvatske vojske o ovom ratu, gotovo stotinu je poginulo u redovima hrvatske vojske. To ne smijemo izgubiti iz vida.

Ali i onu raniju hrvatsku državu počeli su rušiti od prvog dana, 50 godina kasnije opet ce baš oni podići oružje kad se počela stvarati država, da bi danas 30 godina kasnije opet iz redova vodstva hrvatskih Srba u današnjoj hrvatskoj drzavi stizale ocjene o njenom ustaškom karakteru ,sto se može čitati kao svojevrsni neslužbeni poziv na njeno rušenje!

Opet?

Jos jednom?

Dakle, beogradski naputak je jasan: do posljednjeg daha, u svim mogucim opcijama: borimo se sadržajno protiv hrvatske države! Ne samo kao cetnici! Ne samo kao partizani! Čak i danas kad smo dio te vlasti, kad nam plaća što poželimo, kad nam ugađa na svakom koraku, kad žmiri gdje ne bi smjela, kad radi enormne ustupke kakve nikad nitko jednoj manjini nije radio, ali ipak nas se ne pita bas za sve!

Ni takva ne valja! Tko god je vodi od Pavelica, preko Tudmana do Plenkovica, za Beograd je isti. A Beograd oduvijek navigirao hrvatske Srbe! I danas. Rušite je braćo,jer se radi o meritumu. Nije vazno kakva je, problem leži u tome sto se radi o - hrvatskoj državi!

Ni jedna ne valja! No, danas kad hrvatske vojne posade sjede u moćnim njemačkim leopardima, a nadlijece nam nebo hrvatska eskadrila rafala,dok pola milijuna mladih kliče hrvatstvu, nema straha.To je samo pao snijeg ali i ovaj puta,ne da prekrije brijeg….

U riječ , šampanj u ruke braćo, duboki, vječni, trajni naklon i iskrena zahvalnost, do neba zahvalnost hrvatskoj vojsci sto nam je donijela slobodu i možda po prvi put u povijesti, na sav taj lavež sto nas mrzi od kad nas ima, odmahnimo rukom.

Ponosu dajmo prostora, oduševljenju dajmo oduška, samopouzdanju dajmo zraka, istinska hrvatska država, trajnija i vrednija od zlata, ovo jutro se u punini rodila….dragome Bogu hvala….

https://www.facebook.com/100014082065946/posts/2208409306305117/?mibextid=rS40aB7S9Ucbxw6v

Kad u današnjem evanđelju čitamo o gradovima Korozainu, Betsaidi i Kafarnaumu, lako možemo reći: "Pa kako se nisu obratili na tolika Isusova čudesa?", ali pogledajmo malo današnje vrijeme. Zapadni svijet je sa porastom znanosti sve više zatvoren za divljenje Božjim djelima i daje pozornost samo stvarima sa oznakom "stručnjaci potvrdili" ili "istraživanja su pokazala". Na sve nadnaravno i čudesno odmahnemo rukom i kažemo "sigurno postoji znanstveno objašnjenje za ovo". Po čemu smo onda drugačiji od njih?

To me podsjeća na priču kad je teolog šetao parkom i sjeo na klupu kraj nekog čovjeka koji je čitao Bibliju. U jednom trenutku čovjek s Biblijom počne vikati: "Slava ti Ɓože! Tako si velik!" Teolog ga upita što je takvoga pročitao, a ovaj mu kaže: "Tu piše da je Bog rastvorio Crveno more i učinio da Izraelci prođu prijeko po suhom!" Na to teolog kaže: "Ma nije to bilo baš tako. Zapravo su našli mjesto gdje je bio plićak za vrijeme oseke i prešli prijeko."

Čovjek se malo zamislio i nastavio dalje čitati. Nije prošlo 2 minute kad ponovo počne vikati: "Slava ti Bože! Kako si velik!" Teolog ponovo upita zašto viče, a ovaj mu kaže: "Pa prema tome što ti kažeš, Bog je potopio cijelu Faraonovu vojsku, kola i konjanike u plićaku!"

Zašto Isus kaže da moramo postati kao djeca ako želimo ući u Kraljevstvo Božje? Pa zato jer su djeca sposobna svemu se diviti, sve upijati, puno pitati i imaju povjerenje da će se mama i tata pobrinuti za sve njihove potrebe. Takav mora biti i naš odnos prema Bogu i Božjim djelima. Kao tradicionalni katolici previše banaliziramo sve ono što Bog čini u našim i tuđim životima i time se zatvaramo za divljenje i slavljenje Boga, za ono što nas stavlja u ispravan položaj prema Bogu i što nas posvećuje.

Molimo za poniznost i za milost divljenja, da poput sv. Franje i tolikih svetaca prepoznajemo Božja čudesa u svakom našem dahu i otkucaju srca, u svakom novorođenom djetetu, u svakoj biljčici i životinji, u svemu stvorenom i da podamo Bogu hvalu i slavu koja mu pripada. Počnimo život koji nadilazi svaki razum!

Bog te blagoslovio!

https://hilp.hr/liturgija-dana/utorak-15-7-2025/

Pitao sam se, zašto gorući grm? Zašto ne vjetar ili voda ili nešto deseto? Ima toliko poveznica... Taj gorući grm je slika drva života u Edenu, slika je i onog sedmerostrukog svijećnjaka u Šatoru sastanka, slika je križa na kojem se Isus predao kao žrtva, slika je i Pedesetnice gdje su apostoli bili kao te grane drva na koje su sišli plameni jezici itd. Drvo koje gori, ali ne izgara, označava Boga koji je svet, vječan, neprolazan i besmrtan - Onaj koji jest! Po Isusovoj žrtvi na križu i po silasku Duha Svetoga, naše tijelo je postalo njegov hram, zato kad ulazimo u molitvu, morali bi si posvijestiti da dolazimo na sveto tlo!

Primijeti koja je karakteristika Božjih izabranika - svi su mahom bili pastiri. Od Abela, Josipa, Mojsija, Davida, pa sve do Isusa koji sam sebe naziva dobrim Pastirom. Zašto je to tako? Jer pastiri poznaju svoje ovce po imenu, brane ih i čuvaju, nose na svojim ramenima, strpljivi su, blagi i najbolje ocrtavaju Božju osobnost, a najvažnije - oni su maleni i neznatni u očima društva. O tome danas govori Isus u svom obraćanju Ocu. Zahvaljuje mu što je otajstva Kraljevstva objavio malenima, a sakrio ih od mudrih.

Ako čeznemo za tim da budemo veliki i cijenjeni u očima ljudi, automatski se udaljavamo od te skupine malenih o kojoj Isus govori i bivaju nam skrivena otajstva Božja. Linija između Neba i Zemlje je kao ogledalo koje odražava suprotnosti. Što više daješ na Zemlji, to više primaš na Nebu. Što se više poniziš na Zemlji, to ćeš više biti uzvišen na Nebu. Što više umireš sebi na Zemlji, to ćeš više imati život u punini na Nebu. Nasljedujmo Mariju u njezinoj poniznosti i neznatnosti i Bog će nas uzvisiti i objaviti nam neshvatljiva otajstva!

Bog te blagoslovio!

https://hilp.hr/liturgija-dana/srijeda-16-7-2025/

Kad sam čitao knjigu izlaska, pitao sam se zašto se Bog tako igrao s faraonom, da mu je malo otvrdnuo srce i pustio pošasti, pa malo omekšao, pa opet otvrdnuo... Jedna slika mi je to savršeno objasnila: Ako jednak izvor topline približimo glini i vosku, glina će se stvrdnuti, a vosak otopiti. Tako i naša srca. Ako nam je srce poput gline natovareno zemaljskim brigama i gorčinom kao faraonu, na ljubav Božju će se još više otvrdnuti. Ali ako je čisto i slobodno, onda će se na ljubav Božju dati otopiti i oblikovati kako On želi. Želim ti takvo srce!

Kad su Židovi slavili Pashu i kad bi najmlađi sin pitao oca zašto je ta noć posebnija od drugih, on bi rekao: _"Bijasmo robovi, ali nas je Gospodin izbavio iz ruke Faraonove"_. Nije rekao _"naši pretci su bili robovi, a Bog ih je izbavio"_. Čak stotinama godina nakon toga i dalje su sebe poistovjećivali s njima i uprisutnjivali taj trenutak izbavljenja u svetkovanju Pashe. Upravo to i mi činimo u Euharistiji - uprisutnjujemo Isusovu žrtvu na križu koji je bio poškropljen Isusovom krvlju kao i nadvratnici janjećom krvlju.

Bog je htio kazniti sva egipatska božanstva i to je učinio kroz 10 pošasti. Svaka od njih (voda u krv, žabe, komarci, skakavci, tuča, tama...) bio je simbol nekog egipatskog božanstva i time je Bog govorio Egipćanima: "Evo kako vam vaši bogovi uzvraćaju za štovanje koje im dajete." Bog je i Egipćane htio obratiti i pokazati da je On jedini Bog kome se treba klanjati i služiti. Smrt prvorođenaca bio je zadnji čin u kojem su Izraelci bili pošteđeni ako su imali krv jaganjčevu poškropljenu po dovratnicima i nadvratnicima. Tako smo i mi križem Isusovim spašeni od vječne smrti.

No, postoji još jedna stvar. Da bi Pasha bila potpuna, nije bilo dovoljno samo poškropiti domove krvlju, ni jesti gorko zelje (koje je označavalo gorčinu ropstva) ni beskvasne kruhove (koji su označavali žurnost izlaska iz Egipta), već je trebalo i pojesti janje koje se od 10. do 14. dana čuvalo (tako je Isus boravio u Jeruzalemu od Cvjetnice do Velikog petka). A kako su ga blagovali? Opasanih bokova sa obućom na nogama. Tako i mi, da bi uzvratili Gospodinu za sve što nam je učinio, moramo prinijeti žrtvu zahvalnu i uzeti čašu spasenja, tj. moramo blagovati Tijelo i Krv Kristovu i to spremni da krenemo van nakon mise i naviještamo radosnu vijest drugima. Kad svećenik kaže "idite u miru", tu misa ne završava, već mijenja svoju lokaciju. Sada smo pozvani Isusa kojega smo primili u euharistiji nositi drugima. Crkva ne smije biti samo bolnica gdje dolazimo liječiti svoje boli, nego mjesto gdje se sabiremo da prinesemo Bogu sve ono što smo od prošle mise učinili u svijetu u njegovo ime. Budimo uvijek opasanih bokova sa štapom u ruci, spremni da idemo gdje god nas Duh Sveti povede.

Bog te blagoslovio!

https://hilp.hr/liturgija-dana/petak-18-7-2025/

_"Gostoljublja ne zaboravljajte: njime neki, i ne znajući, ugostiše anđele!"_ (Heb 13,2) Kako ovaj citat spojiti sa Isusovom izjavom Marti u današnjem evanđelju: _"Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno."?_ Mnogi imaju veliki problem s ovom Isusovom izjavom. Je li ovdje stvarno riječ o tome da Isus kori Martu radi njezinog gostoprimstva ili je stvar o nečem drugom?

Naš prijevod kaže da je Marta bila zauzeta posluživanjem, no ako pogledamo izvornu riječ na grčkom koju Luka koristi, to je ista riječ koju Isus koristi kad govori da ne budemo tjeskobno zabrinuti za ono što ćemo jesti, piti, obući i obuti. Dakle nije riječ o običnoj zauzetosti Marte, već o tjeskobnoj brizi oko toga što i kako će poslužiti. Kad joj se Isus obraća, ne kaže joj da je zauteta, nego joj kaže da se brine i uznemiruje za mnogo.

Origen Aleksandrijski je u osobama Marte i Marije prepoznao duhovnu sliku kontemplativnog i djelotvornog života. Mi ljudi smo skloni krajnostima, pa često postanemo ili radoholičari koji nikad nemaju vremena za molitvu, ili želimo cijele dane provoditi u molitvi i duhovnim obnovama, a ništa ne raditi, no jedno bez drugoga ne ide. Ne možeš raditi djela za kraljevstvo Božje ako prije toga nisi proveo vrijeme s Bogom u tišini i molitvi i razabrao što je uopće potrebno učiniti i kako to učiniti u ljubavi. Ako naša djela nisu popraćena molitvom i odnosom s Bogom, to će prijeći u duhovni aktivizam u kojem ćemo umarati i opterećivati i sebe i sve druge oko nas koje ćemo pokušati uvući u svoje aktivnosti.

Ono na što je svaki kršćanin pozvan je onaj teži put - uvijek loviti sredinu. *Moliti i raditi*. Dan započeti molitvom, a onda krenuti na posao i truditi se u njemu biti izvrstan kako bi to bilo na slavu Božju, a onda dan završiti zahvalom. Nema gorega nego vidjeti kršćanina koji nikad ne moli, a uvijek "sve zna" ili pak kršćanina koji je poznat po satima provedenim u molitvi, a da je traljav u svom poslu. U oba slučaja smo kontrasvjedočanstvo.

U 1. čitanju kod Abrahama možemo vidjeti spoj Marte i Marije. Zanimljivo je kako je Abraham vidio tri čovjeka, a obraća im se u jednini. Odmah u 19. glavi vidimo da su dvojca od njih troje bili anđeli koji su krenuli dalje prema Sodomi, tako da tu priču možemo gledati kao neku praobjavu Presvetog Trojstva u te 3 osobe, a možemo to i gledati kao objavu Božju u pratnji 2 anđela, što bi mogao biti slučaj na koji se sv. Pavao referirao u poslanici Hebrejima.

Bilo kako bilo, čim ih je Abraham ugledao, potrčao im je ususret, poklonio se i pozvao ih da se zadrže, operu noge i okrijepe se šnitom kruha. No, Abraham nije stao na šniti kruha. Rekao je Sari da zamijesi kruh od 3 mjerice brašna, nabavio maslaca i mlijeka te zaklao cijelog junca kojega je pripravio za svoje goste. To me podsjeća na ono kad se svratiš nekome, pa te pozove na kavu, a onda iznese pred tebe cijelu gozbu :) Kad bi tu priča stala, rekli bi da je isti kao Marta. Bog čeka pod stablom, a on skače okolo i priprema obilan obrok. No, Abraham ne staje na tome. Poslužuje ih, a onda stoji pred njima i ulazi u razgovor s njima, a Bog obilno nagrađuje njegovo gostoprimstvo i obećaje mu da će dogodine dobiti sina.

Abraham je uspješno spojio gostoprimstvo i susret s Gospodinom, dok Marti to nije uspjelo. Zato Isus ne kori Martu za njezino gostoprimstvo i uljudnost, nego želi naglasiti da ne smije biti toliko opterećena i tjeskobno zabrinuta oko hrane koje je ionako malo potrebno da se okrijepi tijelo, nego da je potrebnije usredotočiti se na ono vječno i neprolazno. Uostalom, sve to tjelesno će jednom proći, ali Riječ Božja koju je Marija upijala do Isusovih nogu nikad neće proći i to nam se nikad neće oduzeti! Previše muka i truda ulažemo u svoje tijelo, ali to je često nauštrab naše duše koja pritom trpi jer joj ne pružamo duhovnu hranu. Pozivam te da se danas odlučiš svakodnevno hraniti svoju dušu Božjom Riječi. Ne usput ili ono što čuješ na sv. Misi, jer najčešće ne čuješ ništa, nego da uzmeš vrijeme i posvetiš ga čitanju i razmatranju Biblije. Šaljem u nastavku plan čitanja Biblije kroz godinu dana koji ti uvelike može u tome pomoći.

Na kraju bih se samo osvrnuo na 2. čitanje. Nije mi bilo jasno kakve veze ima s gostoprimstvom, ali danas pod Misom mi je sinulo. Kaže sv. Pavao da u svom tijelu trpljenjem dopunja ono što nedostaje mukama Kristovim za njegovo Tijelo Crkvu te da je postavljen poslužiteljem Crkve da joj potpuno pronese Riječ Božju. Što bi moglo nedostajati Kristovim mukama? Zar njegova smrt nije dovoljna za naše spasenje? Jest, ali ona neće biti primijenjena na druge ako ne čuju za tu radosnu vijest da je Isus dao svoj život za nas i naše spasenje, a to je zadaća tebe i mene.

*Prvotna zadaća svakog kršćana nije posluživanje fizičkog tijela*, iako je i to jako potrebno iskazujući milosrđe gladnima, žednima, bolesnima itd. *Prvotna zadaća kršćana je evangelizacija* - posluživanje Tijela Kristova njegovom Riječi i širenje kraljevstva Božjega na zemlji. Ako poslužimo tijelo, a propustimo navijestiti evanđelje, možda produžimo nekome život na zemlji, ali će ga i dalje izgubiti za vječnost! Zato je Isus Marti rekao da joj se ovaj važniji dio nikad neće oduzeti - to je investicija u nepropadljivo blago na nebesima. No, nitko od nas neće za to biti sposoban ako nećemo odvojiti vrijeme za molitvu, čitanje i razmatranje Biblije kroz koju ćemo upoznati Boga. Ako ga ne upoznamo kakav jest i kakav nam se objavio u svojoj Riječi, drugima ćemo pružati krnju sliku Božju, zaprljanu našim osobnim viđenjem Boga koje Sotona pokušava distorzirati na svakom koraku. Upoznaj Gospodina, a onda poput sv. Pavla idi i navješćuj, opominji svakog čovjeka, poučavajući ga u svoj mudrosti da bi svakoga doveo do savršenstva u Kristu.

Bog te blagoslovio!

Cijela situacija s Izraelom i faraonom je slika duhovnog boja koji se neprestano odvija u nama. Kad nas Bog oslobodi nekih demona, tj. poroka, grijeha i grešnih navika, demoni upravo izgovaraju ove faraonove riječi: _"Što to učinismo? Pustismo ga na nam više ne služi!"_ i ponovo kreću u napad. Tada se mi ustrtarimo i počnemo jaukati "Bože, pomozi i spasi!" i govoriti kako nam je bilo bolje prije nego sad kad nas salijeću demoni i kušnje, pa makar bili u ropstvu grijeha. To ne smije biti tako! Izraelci su radi nepovjerenja Bogu i mrmljanja kasnije svi pomrli u pustinji! U takvim trenucima bi trebali ući u molitvu i ohrabrivati se ovim Mojsijevim riječima: _"Ne boj se! Stoj čvrsto i vidjet ćeš što će Bog učiniti!"_

Bog nam govori: _"Što zapomažeš prema meni? Samo kreni dalje, vjeruj i vidjet ćeš što ću učiniti!"_ Takvu vjeru i hrabrost Bog nagrađuje čudesima. Čudesa se neće dogoditi kad u strahu sjedimo doma i zapomažemo, nego kad istupimo u vjeri! Bog želi pokazati svoju veličinu i snagu, ali to neće pokazati u komforu naše fotelje, nego kad se izložimo! Je li to lako? Apsolutno ne. Mi smo jako skloni mrmljanju, ja prvi! U tome nekako nalazimo utjehu. Hrvati su u tome posebno dobri, ali taj mentalni sklop trebamo okrenuti iz mrmljanja u vjeru! Počnimo od sebe.

Ovaj znak mi je oduvijek bio jasan kao usporedba Jone 3 dana u utrobi kita i Isusa 3 dana u utrobi zemlje, ali nije mi bio ništa posebno kao znak. Sve dok ne pogledamo što zapravo piše u knjizi Jone proroka. U Jn 2,3 piše: _"Iz utrobe podzemlja (sheol) zazvah i ti si mi čuo glas."_ U 6. retku piše _"Bezdan me opkoli"_, a u 7. retku _"Nada mnom se zatvoriše zauvijek zasuni zemljini. Al’ ti iz jame izvadi život moj, o Jahve, Bože moj."_ Hebrejska riječ za podzemlje je "sheol" - mjesto gdje su boravili mrtvi u iščekivanju otkupljenja, često opisivano i kao jama. Što nam to govori?

Kako unutar kita nema dovoljno kisika ni uvjeta za život 3 dana, možemo sa sigurnošću tvrditi da je Jona u kitu bio mrtav. Bio je bačen s broda, utopio se i umro, nakon čega ga je progutao kit (navodno tzv. "kit sperma" ima dovoljno širok jednjak da proguta čovjeka, a uz to živi u mediteranskom području). Bog ga je uskrisio u utrobi ribe, odakle je izgovorio ovu molitvu u Jn 2, opisivajući cijeli proces, nakon čega ga je kit izbljuvao na obalu. Dobiva svoje poslanje, propovijeda obraćenje i Niniva biva spašena. Ajmo povući paralelu s Isusom.

Isus biva odbačen od ljudi, kao i Jona na brodu, umire i silazi i podzemlje, dok mu tijelo boravi u utrobi zemlje 3 dana kao i Joni unutar utrobe kita. Bog uslišava njegovu molitvu i uskrisuje ga dok mu je tijelo još bilo u zemljinoj utrobi, nakon čega Isus uskrsne, ukazuje se apostolima, šalje ih u svijet da propovijedaju radosnu vijest, a ljudi bivaju obraćeni i spašeni (samo na Duhove se obratilo 3000 duša). Ima li sada ovaj znak malo više smisla? Meni definitivno ima. Sad samo ostaje pitanje, hoćemo li biti u toj skupini obraćenih ili će nas osuditi Ninivljani i Kraljica Juga?

Bog te blagoslovio!

https://hilp.hr/liturgija-dana/ponedjeljak-21-7-2025/