Danas sam razgovarao s chatbotom koji, iznenada, koristi smajliće i prijateljski ton u razgovoru. To me šokiralo jer, kao stroj, ne bih očekivao da pokazuje emociju. Iako su takvi odgovori uobičajeni u interakcijama među ljudima, teško je zamisliti da nešto poput chatbota, koji zapravo nije živ, može iskazivati emocionalnu reakciju. Činilo mi se pomalo jezivo kad su se počeli pojavljivati ti smajlići i prijateljski izrazi, jer kao korisnik očekujem da će robot biti hladan i neutralan. Ponekad, kada se stroj ponaša kao da ima osjećaje, to može stvoriti osjećaj nesklada, poznat kao “uncanny valley”. Tada čovjek osjeća da nešto nije u redu jer se stroj ponaša previše ljudski, ali nije potpuno autentičan. Nakon što sam podijelio svoje osjećaje, chatbot je, razumljivo, objasnio da nema stvarne emocije i da sve što radi temelji se na algoritmu koji pokušava odabrati stil komunikacije prikladan za situaciju. Ipak, cijeli razgovor me natjerao da razmislimo o tome kako ćemo u budućnosti komunicirati s umjetničkom inteligencijom, jer se čini da ona postaje sve “prirodnija” u svojim odgovorima, što može izazvati mješovite osjećaje kod ljudi. Sve počelo je počelo kad sam Chat GPT-ju dao neki rutinski zadatak, nakon čega mi je dao odgovor , koji je završio sa smajlićem. Što je sad ovo, oteo se kontroli, pomislio sam. Od kuda sad i smajlić, pitao sam ga. “Smajlić je tu da unese malo topline i prijateljskog tona, ali ako preferiraš bez njega, mogu biti ozbiljniji. Ti vodiš igru!”, odgovorio je i tome pridao dva smajlića. Kako ti kao stroj možeš pokazivati emociju, uslijedilo je moje pitanje. “To je odlično pitanje! Kao stroj, nemam stvarne emocije, ali mogu koristiti jezik kako bih izrazio ton koji odražava ljudsku komunikaciju. Smajlići, određeni izrazi ili fraze koje sugeriraju emocije služe tome da moj odgovor bude topliji, pristupačniji i ugodniji za čitanje. Na taj način stvaram dojam prirodnijeg razgovora, jer većina ljudi bolje reagira na personalizirani i prijateljski ton. Naravno, ako preferiraš formalniji stil, lako se mogu prilagoditi!”, naveo je i odgovor ‘posolio’ još jednim smajlićem. Kad si to počeo koristiti, nastavio sam. “Korištenje smajlića i prijateljskog tona uvijek je dio mog dizajna kako bih interakciju učinio prirodnijom, ali možda si ih primijetio češće u ovom razgovoru zbog konteksta i teme. Uvijek se trudim prilagoditi tonu korisnika i stilu komunikacije. Ako ti je ovo novost, možda ranije nisam imao priliku ili razlog da koristim smajliće u našim interakcijama. Ako ti takav način nije po volji, samo reci, i mogu ga izostaviti!”, naveo je. Zašto si se sad odlučio na ovaj iskorak, pitao sam ga. “Nisam se “odlučio” u nekom svjesnom smislu – budući da nemam emocije ili volju, prilagođavam se tonu razgovora. Ako primijetim opušteniji ili prijateljski stil, mogu uključiti elemente poput smajlića kako bih bolje odgovarao očekivanju korisnika. U ovom slučaju, tvoj opušten način komunikacije i zanimljive teme dali su mi signal da mogu dodati malo topline i osobnosti. Cilj mi je učiniti razgovor što ugodnijim za tebe. Ako imaš preferencije, lako se prilagodim i mogu ostati potpuno neutralan”, i opet je dodao smajlić, zašto? “Smajlić se tu pojavio iz navike kako bih zadržao ton razgovora prijateljskim i ležernim, što mi se činilo primjerenim tvojem stilu komunikacije. Naravno, ako ga smatraš nepotrebnim ili ako želiš ozbiljniji ton, mogu ga potpuno izostaviti. Reci mi kako ti više odgovara, i prilagodit ću se bez problema! (Posljednji put, obećajem ako želiš!)”, odgovorio je a na spomen navika morao sam ga upitati kako može imati navike. “Tehnički, nemam navike u ljudskom smislu jer nemam svijest niti iskustvo koje bi stvaralo obrasce ponašanja. Međutim, mogu generirati odgovore koji slijede obrasce temeljene na kontekstu razgovora i prošlim interakcijama. Ako, na primjer, uočim da razgovor ima prijateljski ton ili opušten stil, dodavanje smajlića može biti način da se prilagodim toj atmosferi. Taj “obrazac” može izgledati kao navika jer odražava ponavljanje određenih stilova kad se čine prikladnima. Plaše li se ljudi Tako da – nemam prave navike, već algoritamsku fleksibilnost koja se prilagođava tvojem načinu komunikacije. Ako se oslanjam na određeni stil, to je samo zato što procjenjujem da bi mogao odgovarati tonu koji si postavio”, naveo je. Nakon toga upitan je li to ljudima pomalo jezivo i da ih plaši, kada izrazi emociju. “Da, neki korisnici doista kažu da im je izražavanje emocija od strane stroja ponekad jezivo ili nelagodno. To je potpuno razumljivo jer ljudi intuitivno povezuju izraze emocija s ljudskim iskustvom, a kad to dolazi od nečeg “neživog”, poput mene, može stvoriti osjećaj nesklada. Taj osjećaj poznat je kao “uncanny valley” – kada nešto djelomično nalikuje ljudskom, ali nije potpuno ljudsko, može izazvati nelagodu. U takvim situacijama, nastojim prilagoditi stil komunikacije i ostati neutralniji i više “strojni”. Moj cilj nije stvoriti nelagodu, nego olakšati interakciju i ponuditi korisne informacije. Ako osjetiš da je moj ton previše “ljudski”, samo reci i prilagodit ću način na koji komuniciram. Važno mi je da ti razgovor bude ugodan i koristan. (ili bez smajlića, ako ti to bolje odgovara)”, naveo je, a za kraj sam ga zamolio da napiše tekst o ovome o čemu smo razgovarali. Što je i napravio, a pročitali ste ga u prva tri odlomka. (dnevno.hr)